Kad dom više nije dom: Ispovijest jedne bosanske majke

“Ne možeš više ovako, Amira! Ili mi, ili ona!” vikao je moj sin Adnan, lice mu crveno, ruke stisnute u šake. Njegova žena, Selma, stajala je iza njega, suznih očiju, ali s pogledom punim prkosa. Stajala sam nasred dnevne sobe, između njih i vrata, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nije ovo prvi put da se svađamo, ali večeras je sve došlo do vrhunca.

“Ovo je moja kuća!” izletjelo mi je iz usta, glasom koji nisam prepoznala. “Godinama sam se žrtvovala za vas! Sve sam dala, sve! A sada mi postavljate ultimatume?”

Adnan je šutio. Selma je obrisala suze i tiho rekla: “Mi više ne možemo ovako. Ili ćemo otići, ili ti moraš promijeniti način na koji se ponašaš prema meni.”

Zatvorila sam oči na trenutak. U glavi su mi se vrtjele slike: Adnan kao dječak, krvavih koljena, kako trči meni u zagrljaj; Selma na njihovoj svadbi, nasmijana i sretna; ja kako perem njihove stvari, kuham im ručak, čekam ih do kasno u noć. Sve te godine truda, a sada — osjećala sam se izdano.

“Ako vam je toliko teško sa mnom, onda idite!” rekla sam konačno, glasom koji je drhtao od bola i bijesa. “Idite gdje hoćete! Ali znajte — vrata ove kuće više vam nisu otvorena dok ne naučite poštovati ono što imate!”

Adnan je pogledao Selmu. Ona je klimnula glavom. U tišini su otišli u svoju sobu, pokupili nekoliko stvari i izašli iz kuće. Vrata su zalupila tako jako da su se stakla zatresla. Ostala sam sama u hodniku, držeći se za zid da ne padnem.

Sjedila sam na stolici u kuhinji satima nakon toga. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam ih brisala. U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je Adnan rekao prije nekoliko dana: “Mama, ti si dobra žena, ali ne znaš pustiti. Sve mora biti po tvome. Selma se osjeća kao gost u vlastitoj kući.” Nisam mu tada odgovorila. Nisam znala šta da kažem.

Moja snaha nikad nije bila loša osoba. Samo smo bile različite. Ja sam odrasla u selu kod Tešnja, gdje se znalo ko je gazda u kući. Moja majka je bila stub porodice, a otac je radio u Njemačkoj. Sve sam naučila od nje: red, rad i poštovanje starijih. Kad sam se udala za Hasana i preselila u Zenicu, nastavila sam isto — sve za porodicu, sve za djecu.

Hasan je umro prije deset godina. Ostala sam sama s Adnanom i njegovom sestrom Lejlom. Kad se Adnan oženio Selmom, nadala sam se da ću dobiti kćerku koju nikad nisam imala. Ali Selma nije bila kao ja. Nije voljela ustajati rano, nije voljela sjediti sa mnom uz kahvu i pričati o komšijama. Imala je svoje prijatelje, svoj posao u apoteci, svoje navike.

Počelo je sitnicama: ostavljala bi šalicu na stolu, zaboravila bi ugasiti svjetlo u hodniku, ponekad bi vikendom spavala do deset. Ja bih joj prigovorila, ona bi šutjela ili odbrusila. Adnan bi uvijek stao na njenu stranu.

“Mama, pusti je malo na miru,” govorio bi. “Nije više 1980-ta.” Ali ja nisam znala drugačije.

S vremenom su se sitnice pretvorile u velike svađe. Selma mi je jednom rekla: “Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za vas.” Pogodilo me to više nego što sam htjela priznati.

Lejla mi je često govorila: “Mama, moraš naučiti pustiti Adnana da živi svoj život.” Ali kako da pustim? Sve što imam su oni. Cijeli život sam posvetila njima.

Te večeri kad su otišli, osjećala sam se kao da mi je neko iščupao srce iz grudi. Cijelu noć nisam spavala. Ujutro sam otišla do njihove sobe — prazna, krevet neraspremljen, ormar poluprazan. Na stolu njihova zajednička slika s mora.

Prvih dana nisam nikome pričala šta se desilo. Komšinica Fata me pitala gdje su Adnan i Selma — slagala sam da su otišli kod njenih roditelja u Sarajevo. Ali istina me pekla iznutra.

Lejla me zvala svaki dan: “Mama, jesi li dobro? Hoćeš li da dođem?” Odbijala sam — nisam htjela da vidi koliko sam slomljena.

Nakon sedam dana Adnan me nazvao. Glas mu je bio hladan: “Mama, dobro smo. Našli smo stan kod prijatelja. Samo da znaš — neću dolaziti dok ne prestaneš kontrolirati naš život.” Nisam znala šta da kažem pa sam samo spustila slušalicu.

Dani su prolazili sporo. Počela sam preispitivati sve što sam radila zadnjih godina. Jesam li stvarno bila previše stroga? Jesam li ih gušila svojom ljubavlju? Ili su oni nezahvalni?

Jedne večeri došla mi je Fata na kahvu.

“Amira,” rekla je tiho, “znam da ti nije lako. Ali djeca moraju imati svoj mir. I ti svoj. Ne možeš ih držati pod staklenim zvonom cijeli život.” Pogledala me pravo u oči: “Znaš li koliko žena iz naše mahale pati jer im djeca odu predaleko? Ti si bar znala gdje su ti pod krovom…”

Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.

Te noći sam sjela sama za sto i napisala pismo Adnanu i Selmi:

“Dragi moji,
Znam da nisam bila laka za živjeti. Znam da sam često griješila misleći da vas štitim dok sam vas zapravo gušila. Oprostite mi ako možete. Volim vas najviše na svijetu i uvijek ćete imati dom ovdje — kad god poželite vratiti se.
Vaša mama”

Nisam znala hoće li mi oprostiti ili će ovo biti kraj naše porodice kakvu znam.

Danas sjedim sama u tihoj kući i razmišljam: Je li ljubav majke uvijek žrtva? Gdje prestaje briga a počinje kontrola? Da li ste vi ikada morali birati između sebe i svoje djece?