Kad dom više nije dom: Moja borba za porodicu i sebe

“Jelena, gdje si opet ostavila ključeve od podruma?” glas moje svekrve Ljiljane odjeknuo je kroz stan dok sam pokušavala umiriti sina koji je plakao zbog razbijene igračke. “Nisam ih dirala, Ljiljana,” odgovorila sam tiho, ali u meni je ključala ljutnja. Od dana kada se uselila kod nas, naš mali stan u Sarajevu više nije bio moj dom. Svaki kutak mirisao je na njezin parfem, a zidovi su odzvanjali njezinim tihim uzdasima nezadovoljstva.

Moj muž Dario bio je između nas dvije, ali najčešće je birao šutnju. “Ne želim se miješati,” govorio bi dok bi gledao TV, a ja bih gutala knedle i osjećala kako nestajem. Prije Ljiljaninog dolaska, imali smo svoje rituale: subotnje kave na balkonu, zajedničko kuhanje, smijeh. Sada je subota značila još jedan dan napetosti. “Jelena, nisi dobro oprala suđe,” čula bih iza leđa dok bih brisala tanjire. “U mojoj kući to se radilo drugačije.”

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Ljiljana je sjela za stol i počela pričati o Darijevoj bivšoj djevojci. “Ana je uvijek znala napraviti savršenu sarmu. Sjećam se kad je prvi put došla kod nas…” Pogledala me ispod obrva. Ruke su mi zadrhtale dok sam rezala luk. Dario je samo šutio. “Možda bi mogla pitati Anu za recept,” dodala je tiho. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost.

Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Zašto ništa ne kažeš?” šapnula sam. “Ne želim svađu,” odgovorio je umorno. “Mama je sad tu, moramo izdržati.”

Dani su prolazili u istom ritmu: Ljiljana bi komentirala svaki moj pokret, Dario bi bježao na posao ili u tišinu, a ja bih se osjećala kao gost u vlastitom domu. Sin bi me pitao: “Mama, zašto baka uvijek viče na tebe?” Nisam znala što da mu kažem.

Jednog popodneva, dok sam vješala veš na balkonu, susjeda Sanja mi je prišla. “Jelena, izgledaš iscrpljeno. Sve u redu?” Pogledala sam je i prvi put priznala: “Ne znam koliko još mogu ovako.” Sanja me zagrlila i rekla: “Moraš pričati s Dariom. Ovo nije život.”

Te večeri skupila sam hrabrost. Dario je sjedio za stolom, gledao u mobitel. “Dario, moramo razgovarati.” Podigao je pogled, iznenađen mojom odlučnošću. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao strankinja u svom domu. Tvoja mama me ne poštuje, a ti me ne štitiš.”

Dugo je šutio. “Jelena, ona nema gdje drugo. Tata joj je umro, sestra joj živi u Njemačkoj… Što da radim?”

“Ali što ćemo mi? Naš brak? Naše dijete? Zar to nije važno?” glas mi je drhtao.

Te noći nismo spavali. Ljiljana je čula naš razgovor i ujutro me dočekala u kuhinji s ledenim pogledom. “Znam da ti smetam,” rekla je tiho. “Ali ja nemam gdje drugo.” Osjetila sam krivnju i bijes istovremeno.

Dani su postali još napetiji. Počela sam izbjegavati stan, šetala bih s djetetom satima po parku ili sjedila kod Sanje na kavi samo da ne moram slušati Ljiljanine komentare.

Jednog dana sin se razbolio. Ležao je s visokom temperaturom, a ja sam bila sama kod kuće jer su Dario i Ljiljana otišli kod rodbine u Ilidžu. Satima sam ga držala u naručju, moleći Boga da mu padne temperatura. Kada su se vratili, Ljiljana je odmah počela: “Zašto nisi zvala doktora? Zašto nisi dala čaj od kamilice? U moje vrijeme…” Nisam više mogla izdržati.

“Dosta!” viknula sam prvi put otkako je došla. “Dosta više! Ovo je moj dom! Moj sin! Moj život! Ako vam smetam, recite pa ću otići!” Dario me gledao kao da me prvi put vidi.

Te večeri smo svi plakali – ja od bijesa i nemoći, Dario od tuge, a Ljiljana od osjećaja krivnje.

Narednih dana nešto se promijenilo. Dario je počeo više razgovarati sa mnom, pokušavao je posredovati između mene i svoje majke. Ljiljana se povukla u svoju sobu i više nije komentirala svaki moj potez.

Ali šteta je već bila učinjena. Osjećala sam da više nikada neću biti ona stara Jelena – vesela, puna nade i snova o sretnoj porodici.

Ponekad se pitam: jesmo li mi žene uvijek te koje moraju birati između sebe i porodice? Gdje prestaje žrtva, a počinje gubitak sebe?

Što biste vi učinili na mom mjestu?