Kad istina zaboli: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Mama, moram ti nešto reći…” glas mog sina, Dine, drhtao je dok je sjedio za kuhinjskim stolom. Pogledala sam ga preko šalice kave, misleći da će mi reći nešto bezazleno, možda o poslu ili o tome kako mu je Kasija opet zaboravila kupiti omiljeni jogurt. Ali onda je izgovorio riječi koje su mi zaledile krv u žilama: “Mama, bit ću otac.”
Na trenutak sam se nasmiješila, misleći da se šali. Ali kad sam mu pogledala u oči, vidjela sam samo strah i paniku. Nije bilo ni traga osmijehu. “Dine… pa to je divno! Kasija je trudna?” upitala sam tiho, a srce mi je već počelo brže kucati.
Dino je slegnuo ramenima i spustio pogled. “Ne… nije Kasija. To je problem. Ona ne zna ništa. Mama, ja sam… napravio glupost. S Anelom.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Anela? Njegova kolegica s posla? Uvijek sam osjećala neku nelagodu kad bi je spomenuo, ali nikad nisam htjela vjerovati da bi moj sin mogao…
“Dino, jesi li ti normalan? Što si to napravio?” glas mi je bio oštar, ali nisam mogla sakriti šok.
“Ne znam što da radim, mama. Anela mi je danas rekla da je trudna. Kaže da želi zadržati dijete. A Kasija… ona ništa ne zna. Ne mogu joj to reći. Uništit ću joj život!”
Sjedila sam u tišini, osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima. Kasija je bila više od snahe – bila mi je kao kćerka koju nikad nisam imala. Zajedno smo kuhale, išle na pijacu na Markale, smijale se sitnicama. Kako ću joj sada pogledati u oči?
Dino je nastavio: “Mama, molim te, pomozi mi. Ne znam što da radim. Ne mogu izgubiti Kasiju. Volim je. Ali dijete… ne mogu ga ostaviti na cjedilu.”
U tom trenutku vrata su se otvorila i Kasija je ušla s vrećicama iz prodavnice. Pogledala nas je i nasmiješila se: “Šta ste tako ozbiljni? Opet pričate o politici?”
Dino se naglo uspravio i otišao u svoju sobu, a ja sam ostala sjediti s knedlom u grlu.
Kasija je sjela do mene i nježno me pogledala: “Je li sve u redu? Dino izgleda kao da ga je neko prebio.”
Nisam znala što reći. Lagati joj? Reći joj istinu? Osjetila sam težinu odgovornosti na svojim ramenima.
Tijekom sljedećih dana Dino je bio odsutan, nervozan, izbjegavao je Kasiju i mene. Počela sam primjećivati kako i ona postaje sumnjičava.
Jedne večeri, dok smo prale suđe, Kasija mi je šapnula: “Jesi li primijetila da me Dino izbjegava? Je l’ ima neku drugu?” Glas joj je drhtao.
Zagrlila sam je i rekla: “Ma ne, dušo, samo ima puno posla na poslu.” Ali znala sam da lažem.
Nisam mogla spavati te noći. Sjećanja su mi navirala – kako smo svi zajedno slavili Bajram prošle godine, kako smo išli na more u Neum, kako su Dino i Kasija izgledali sretno na svadbi prije tri godine.
Sljedeće jutro Dino me čekao u kuhinji. “Moram joj reći, mama. Ne mogu više ovako. Anela me pritišće, želi da priznam dijete čim se rodi. Ako Kasija sazna od nekog drugog…”
Pogledala sam ga i shvatila koliko je odrastao – ali i koliko je još uvijek dijete koje traži moju zaštitu.
“Dine, ja ne mogu donijeti tu odluku umjesto tebe. Ali moraš biti iskren prema Kasiji. Ona zaslužuje istinu, koliko god bolna bila.”
Kasija se vratila ranije s posla tog dana. Dino ju je pozvao da sjedne za stol.
“Kasija… moram ti nešto reći,” počeo je tiho.
Vidjela sam kako joj lice blijedi dok joj Dino priznaje istinu – svaku riječ, svaki detalj. Suze su joj klizile niz obraze dok ga je slušala.
“Zašto? Zašto si mi to napravio? Zar ti nisam bila dovoljna?” jecala je.
Dino je plakao s njom: “Žao mi je… Nisam htio… Bio sam glup… Volim te…”
Kasija je ustala i otišla bez riječi iz stana.
Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. Dino se preselio kod prijatelja, Anela mu šalje poruke svaki dan, a ja ostajem sama u stanu punom uspomena na sretnu obitelj koja više ne postoji.
Kasija dolazi povremeno po stvari – ne razgovaramo puno, ali svaki put kad ode, srce mi se slomi iznova.
Pitam se gdje smo pogriješili kao roditelji? Je li ljubav dovoljna kad povjerenje nestane? Hoće li ikada moći oprostiti jedno drugome?
Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene… Je li moguće ponovno izgraditi obitelj nakon ovakve izdaje?