Kad je bolest moje kćeri razotkrila istinu: Priča o ocu koji je morao početi iznova
“Ne možeš mi to sada reći, Alma! Ne sada, kad nam je Lejla ovako bolesna!” vikao sam, glas mi se lomio između bijesa i očaja. Stajao sam nasred dnevnog boravka, dok su kišne kapi udarale po prozoru našeg stana u Novom Zagrebu. Alma je stajala nasuprot meni, ruke su joj drhtale dok je stezala šal oko vrata, a oči su joj bile crvene od plača. Lejla je spavala u svojoj sobi, iscrpljena nakon još jedne kemoterapije.
Sve je počelo prije šest mjeseci. Lejla se vratila iz škole blijeda, s modricama po rukama. Mislio sam da je možda pala na tjelesnom, ali ona je samo slegnula ramenima i rekla: “Tata, umorna sam.” Nije prošlo ni tjedan dana, a već smo sjedili u čekaonici KBC-a Rebro, čekajući nalaze. Sjećam se kako sam držao Almu za ruku, a ona je šaptala molitve koje je naučila još kao djevojčica u Bihaću.
“Gospodine Dario, vaša kćer ima leukemiju,” rekao je doktor Kovačević tiho, kao da će nježnim glasom ublažiti udarac. U tom trenutku svijet mi se srušio. Nisam znao kako ću to reći Lejli. Nisam znao kako ću to reći sebi.
Prvih nekoliko tjedana bio sam stijena. Nisam plakao pred Lejlom. Bio sam tu za nju, nosio joj plišanog medu u bolnicu, pričao joj viceve kad bi joj bilo mučno od terapije. Alma i ja smo se izmjenjivali pored njenog kreveta, ali između nas je rasla tišina. Počeo sam primjećivati sitnice – kako izbjegava moj pogled, kako joj ruke drhte kad misli da ne gledam.
Jedne noći, dok sam sjedio uz Lejlin krevet i gledao kako joj kaplje infuzija, Alma mi je prišla tiho. “Dario… moram ti nešto reći.” Pogledala me kao da traži oprost prije nego što je išta izgovorila.
“Što je sad?” pitao sam umorno.
“Nije… nije vrijeme ni mjesto… ali…”
“Reci već jednom!”
Zadrhtala je i šapnula: “Lejla možda nije tvoja kći.”
Taj trenutak mi je zauvijek ostao urezan u pamćenje. Kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Nisam mogao disati. Samo sam zurio u Almu, a onda u Lejlu koja je mirno spavala, potpuno nesvjesna oluje koja se upravo sručila na našu obitelj.
Nisam mogao vjerovati. Alma i ja smo zajedno još od studentskih dana u Sarajevu. Preživjeli smo rat, izbjegli u Zagreb, gradili život iz ničega. Kako mi to može napraviti? Kako mi može lagati toliko godina?
Sljedećih dana bio sam kao duh. Nisam mogao gledati Almu. Nisam mogao gledati Lejlu bez da se pitam – čija si ti zapravo? Ali kad bi me pogledala svojim velikim smeđim očima i šaptala: “Tata, hoćeš li ostati sa mnom dok ne zaspim?”, znao sam da ne mogu otići.
Alma mi je kasnije ispričala sve. Prije nego što smo se vjenčali, imala je kratku vezu s jednim poznanikom iz Bihaća – Edinom. Nikad mu nije rekla za trudnoću. Kad se Lejla rodila, bila je sigurna da sam ja otac. Ali sad, kad su liječnici tražili uzorke za transplantaciju koštane srži i kad su shvatili da ja nisam kompatibilan donor… istina više nije mogla ostati skrivena.
Mrzio sam Almu tih dana. Mrzio sam sebe što nisam ništa primijetio. Mrzio sam Edina kojeg nikad nisam upoznao. Ali najviše od svega, mrzio sam osjećaj nemoći dok sam gledao Lejlu kako vene pred mojim očima.
Jedne večeri, nakon još jedne besane noći, sjedio sam na balkonu s ocem, Stipom. On je bio tipičan Dalmatinac – tvrdoglav, ali s velikim srcem.
“Slušaj me dobro, sinko,” rekao mi je dok smo pušili cigarete na kiši. “Dijete nije krivo ni za šta. Ti si joj otac jer si bio tu kad joj je trebalo. Krv nije sve na ovom svijetu.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Alma i ja smo odlučili kontaktirati Edina. Pronašli smo ga preko zajedničkih prijatelja u Sarajevu. Kad smo mu rekli istinu, bio je šokiran – ali odmah je pristao doći u Zagreb i testirati se kao donor.
Lejla nikad nije saznala pravu istinu. Rekli smo joj da tata ima prijatelja koji će joj pomoći da ozdravi. Edin je bio kompatibilan donor i transplantacija je prošla uspješno.
Ali ništa više nije bilo isto između mene i Alme. Povjerenje koje smo gradili godinama nestalo je preko noći. Preselio sam se kod roditelja na Jarun, a Lejlu viđao svaki drugi vikend kad bi bila dovoljno snažna za šetnju po parku.
Jednog dana dok smo sjedili na klupi kraj jezera, Lejla me pogledala i pitala: “Tata, hoćeš li me uvijek voljeti? I kad budem velika?”
Zagrlio sam je najjače što sam mogao i rekao: “Uvijek, mala moja. Ti si moje srce, bez obzira na sve.” U tom trenutku shvatio sam da krv nije ono što nas veže – nego ljubav koju osjećamo jedno prema drugome.
Danas živim sam u malom stanu na Trešnjevci. Alma i ja razgovaramo samo kad moramo zbog Lejle. Edin povremeno dolazi iz Sarajeva; on i Lejla su razvili poseban odnos koji ne mogu objasniti ni sebi ni drugima.
Ponekad se pitam – jesam li mogao drugačije? Jesam li trebao oprostiti Almi? Je li ljubav prema djetetu dovoljna da preboliš izdaju? Što vi mislite – može li se obitelj ponovno izgraditi kad jednom pukne povjerenje?