Kad je Ivan zaboravio na mene: Priča o izdaji i ponovnom susretu

“Znaš li ti uopće kako je to kad te netko pogleda kao da si zrak?” viknula sam, glas mi je podrhtavao dok sam gledala Ivana kako sjedi preko puta mene u maloj kuhinji moje sestre. Njegove ruke, nekad tako sigurne i nježne, sada su bile stisnute u šake, a pogled mu je bježao prema prozoru.

“Ana, molim te… nisam imao kome drugome otići,” prošaptao je, glas mu je bio tih, slomljen. Prije samo dvije godine, Ivan je bio čovjek kojem su svi zavidjeli. Imao je posao iz snova u jednoj zagrebačkoj IT firmi, vozio je novi automobil, a svaki vikend nas je vodio na izlete po Jadranu. Sjećam se kako me držao za ruku dok smo šetali po Rabu, govorio mi da sam mu sve na svijetu. Tada sam vjerovala da smo nerazdvojni.

Ali kad je dobio unapređenje i počeo zarađivati više nego što smo ikad mogli zamisliti, nešto se promijenilo. Odjednom su večere s prijateljima postale važnije od naših zajedničkih večeri. Njegova sestra Marija mi je jednom rekla: “Ana, pazi se. Ivan kad osjeti moć, zaboravi na sve oko sebe.” Nisam joj vjerovala. Mislila sam da nas ništa ne može slomiti.

A onda je došla ona večer kad se nije vratio kući. Nazvala sam ga deset puta, ali nije odgovarao. Sljedeće jutro našla sam poruku na stolu: “Moram pronaći sebe. Nemoj me tražiti.” Srce mi se raspalo na tisuću komadića. Moja mama je plakala sa mnom, a otac je samo šutio i gledao kroz prozor, kao da ne može vjerovati da se to događa njegovoj kćeri.

Prošla je godina dana. Naučila sam živjeti bez njega. Počela sam raditi u knjižari u centru Zagreba, upoznala nove ljude, čak sam počela izlaziti s prijateljicama. Ali svaka pjesma na radiju podsjećala me na njega. Svaki miris kave ujutro vraćao me u vrijeme kad smo zajedno planirali budućnost.

A sada, evo ga opet, sjedi ispred mene, slomljen i izgubljen. “Izgubio sam posao… firma je propala. Svi su me napustili. Ana, molim te… treba mi tvoja pomoć,” rekao je, a oči su mu bile pune suza.

Moja sestra Petra ušla je u kuhinju i pogledala ga s prijezirom: “Sad ti Ana treba? Gdje si bio kad je ona plakala svaku noć?” Ivan je šutio. Nisam znala što reći. Dio mene želio ga je zagrliti i reći da će sve biti u redu, ali drugi dio me podsjećao na sve one noći kad sam sama zaspala s njegovom majicom u naručju.

“Što točno želiš od mene?” upitala sam ga hladno.

“Treba mi mjesto za spavanje… barem dok ne pronađem nešto novo. Znam da nemam pravo tražiti ništa od tebe, ali… Ana, ti si jedina osoba koja mi je ikad stvarno bila prijatelj,” rekao je.

Petra je odmah počela negodovati: “Ne možeš ga pustiti natrag! Sjeti se kako te ostavio! Mama bi se prevrnula da ovo vidi!”

Ali ja nisam mogla samo tako odbaciti čovjeka kojeg sam nekad voljela više od svega. “Možeš ostati nekoliko dana,” rekla sam tiho. “Ali ovo ništa ne mijenja između nas.”

Ivan je kimnuo i zahvalio mi se. Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam njegovo tiho disanje iz dnevne sobe i pitala se jesam li napravila pravu stvar.

Sljedećih dana Ivan se trudio pomoći oko kuće. Popravio je slavinu koja je curila mjesecima, skuhao večeru za mene i Petru. Ali svaki put kad bi me pogledao, vidjela sam krivnju u njegovim očima.

Jedne večeri dok smo sjedili na balkonu, Ivan mi je tiho rekao: “Znam da sam pogriješio. Bio sam zaslijepljen novcem i uspjehom. Mislio sam da mogu sve sam… ali bez tebe ništa nema smisla.” Suze su mi navrle na oči, ali nisam mu htjela pokazati koliko me još boli.

“Ivan, nisi ti jedini koji je pogriješio. I ja sam predugo čekala da se promijeniš umjesto da nastavim dalje sa svojim životom,” odgovorila sam.

Moja mama me nazvala sljedeći dan: “Ana, čula sam da si ga pustila natrag. Jesi li sigurna da znaš što radiš? Ljudi se rijetko mijenjaju.” Nisam znala što joj reći.

U malom kvartu svi su počeli pričati. Susjeda Ljiljana me zaustavila na ulici: “Ana, srce moje, pazi se! Muškarci kad jednom odu… rijetko se vrate isti.”

Ivan je nakon tjedan dana pronašao posao u obližnjem kafiću. Došao mi je s osmijehom: “Ana, hvala ti što si mi dala drugu priliku da budem čovjek.” Nisam znala hoću li mu ikada moći potpuno oprostiti.

Sjedim sada sama na balkonu i gledam svjetla Zagreba kako trepere u noći. Pitanje mi ne izlazi iz glave: Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom izdao? Ili samo tražimo izgovore da ne ostanemo sami?