Kad je Lejla otišla, znao sam da se moram promijeniti
“Ne mogu više, Adnane!” Lejlin glas je drhtao dok je stajala na pragu, s koferom u ruci i suzama u očima. Ema se držala za njezinu nogu, šutjela, a ja sam samo stajao, nijem, kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. “Ne mogu gledati kako svaki dan sanjaš neki drugi život, a mene i Emu ostavljaš ovdje. Ako ti je Njemačka toliko važna, idi sam. Ja ostajem.”
Nikad nisam mislio da će doći do ovoga. Godinama sam radio kao automehaničar u radionici svog amidže na Grbavici. Posao nije bio loš, ali para nikad dovoljno. Svaki mjesec smo krpali kraj s krajem. Lejla je radila u knjižari, voljela je svoj posao i ljude s kojima je radila. Ali ja… ja sam stalno gledao preko plota, sanjajući o boljem životu negdje drugo.
“Lejla, molim te, razmisli još jednom. Znaš da ovdje nemamo budućnost! Ema će uskoro u školu, a mi nemamo ni za knjige!” pokušavao sam još jednom, ali ona je samo odmahnula glavom.
“Ti ne vidiš ništa osim tih para i Njemačke! A ja ne mogu ostaviti svoju mamu, tatu… Sarajevo! Zar ti ništa ne znači što smo ovdje zajedno?”
Nisam znao što da kažem. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar nije normalno željeti više? Zar nije moja dužnost kao muža i oca da osiguram bolji život svojoj porodici?
Te noći nisam mogao spavati. Ema je plakala u snu, dozivala mamu. Ja sam sjedio u kuhinji, gledao kroz prozor na praznu ulicu i osjećao se kao najveći gubitnik na svijetu. Sjećanja su mi navirala: prvi put kad sam upoznao Lejlu na Baščaršiji, naš prvi stan u Hrasnom, dan kad se Ema rodila… Sve to sad kao da nije vrijedilo ništa pred mojom opsesijom odlaskom.
Sljedećih dana život nam se pretvorio u rutinu preživljavanja. Lejla se preselila kod svojih roditelja na Koševu. Ema je vikendom išla kod nje, a ja sam ostajao sam u stanu koji je odjednom postao prevelik i prehladan. Ljudi su šaputali po mahali: “Jesi čuo? Lejla ga ostavila! Kažu da hoće u Njemačku…” Nisam imao snage nikome ništa objašnjavati.
Jednog dana me nazvao Haris, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva.
“Adnane, hajde na kafu. Ne možeš tako sam.” Sjeli smo u kafanu kod Džemala.
“Znaš šta, jarane? Svi mi sanjamo o boljem životu. Ali šta ti vrijedi Njemačka ako ti srce ostane ovdje?” rekao mi je Haris dok smo gledali kroz prozor kako pada kiša.
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počeo sam primjećivati stvari koje prije nisam vidio: kako Ema crta mamu i tatu zajedno ispod velikog drveta; kako me pita zašto mama više ne spava s nama; kako Lejla svaki put kad dođe po Emu izbjegava moj pogled.
Jedne večeri, kad sam vratio Emu Lejli, skupio sam hrabrost.
“Lejla… Jesi li sretna?”
Pogledala me umorno.
“Ne znam više šta znači biti sretan. Znam samo da ne mogu živjeti tvoj san umjesto tebe. Ja želim biti ovdje, sa svojim ljudima. Ako ti to nije dovoljno…”
Prekinula je rečenicu i zagrlila Emu.
Te noći sam dugo razmišljao o svemu što smo prošli. O ratu koji je ostavio tragove na našim roditeljima, o stalnom strahu od siromaštva, o tome kako su svi oko nas odlazili – u Austriju, Njemačku, Švedsku… A mi smo ostali, pokušavali graditi nešto svoje na ruševinama prošlosti.
Ali možda sam bio sebičan? Možda sam trebao više slušati Lejlu? Možda sreća nije negdje daleko nego ovdje, među ljudima koje voliš?
Sljedeće jutro otišao sam do Lejle. Stajao sam pred vratima s ružom u ruci kao zadnji tinejdžer.
“Lejla… Oprosti mi. Bio sam slijep. Nisam vidio koliko ti znači ovaj grad, tvoja porodica… Naša porodica. Ako želiš, ostat ću ovdje. Naći ću još jedan posao, radit ću šta god treba. Samo da budemo zajedno.”
Lejla me gledala dugo, a onda su joj oči zasjale suzama.
“Adnane… Ne znam hoću li ti moći opet vjerovati. Ali hajde da pokušamo zbog Eme.”
Tog dana smo prvi put nakon dugo vremena svi zajedno otišli na sladoled kod Sebilja. Ema se smijala kao nekad.
Danas još uvijek živimo skromno, ali zajedno. Ponekad me još uhvati želja za odlaskom, ali onda pogledam Lejlu i Emu i shvatim da imam sve što mi treba.
Pitam se: Koliko nas je izgubilo ono najvažnije jureći za boljim životom negdje drugo? Je li sreća stvarno tamo gdje nas nema ili tamo gdje su oni koje volimo?