Kad je Nada Sve Što Imaš: Moj Život Između Bolničkih Zidova

“Mama, hoćeš li mi pustiti onu pjesmu opet?” glas mi drhti, ali pokušavam se nasmiješiti. Ležim na krevetu u bolnici na Rebru, okružen mirisom dezinficijensa i tihim šaptanjem sestara koje prolaze hodnikom. Moja mama, Jasna, sjedi pored mene, umorna, ali uvijek spremna na osmijeh. “Naravno, sine,” odgovara i prstima drhtavo traži pjesmu na mobitelu. Čim prve note započnu, osjećam kako mi srce brže kuca. Zatvaram oči i dopuštam da me glazba odnese daleko od igala, infuzija i stalnih pregleda.

Moje ime je Filip. Imam devet godina i već treći tjedan ležim u bolnici zbog teškog gastroenteritisa. Prije nego što sam završio ovdje, bio sam običan dječak iz Novog Zagreba – igrao sam nogomet s prijateljima, smijao se sestri Lani kad bi mi sakrila tenisice i sanjao o tome da jednog dana postanem vatrogasac poput tate. Sad su moji dani svedeni na čekanje – čekanje vizite, čekanje nalaza, čekanje da bol prođe.

Najgore su noći. Tada tišina postane gusta kao magla, a strahovi se šuljaju ispod pokrivača. Čujem kako mama tiho plače misleći da spavam. Jednom sam skupio hrabrosti i pitao je: “Hoću li ja ozdraviti?” Pogledala me kroz suze i rekla: “Ti si moj mali lav, Filipe. Lavovi se ne predaju.”

Ali nije uvijek lako biti lav. Ponekad sam samo umoran dječak koji želi kući, u svoj krevet, mirisati maminu juhu i slušati kako tata viče na televizor dok gleda Dinamo. Ponekad sam ljut na sve – na bolest, na doktore koji stalno nešto šapuću s mamom iza zatvorenih vrata, na Lanu koja mi šalje crteže umjesto da sjedi pored mene.

Jednog dana, dok sam pokušavao zaspati usred dana, čuo sam kako se mama svađa s tatom na hodniku:

“Ne možeš samo tako otići! Filip te treba!”
“Moram raditi! Ne mogu svaki dan biti ovdje!”
“A ja mogu? Misliš da je meni lako gledati ga ovakvog?”

Njihove riječi su me zaboljele više od igle u ruci. Znao sam da se svađaju zbog mene. Zbog mene tata radi prekovremeno da plati lijekove. Zbog mene mama ne spava noćima. Zbog mene Lana sjedi sama za stolom dok jede večeru.

Jedne večeri došao je djed Ivo. Sjeo je kraj mog kreveta i ispričao mi priču o tome kako je kao dječak preživio rat u Bosni. “Znaš, Filipe, kad ti je najteže, tada moraš najviše pjevati. Pjesma tjera strahove.” Pogledao sam ga sumnjičavo, ali kad je počeo tiho pjevušiti staru sevdalinku, osjetio sam toplinu u prsima.

Od tada svaki dan pjevam. Pjevam kad me boli trbuh. Pjevam kad mi sestra vadi krv. Pjevam kad Lana dođe u posjet i donese mi crtež lava s krunom. Ponekad pjevam tako glasno da medicinske sestre zastanu pred vratima i nasmiješe se.

Jednog dana u sobu je ušla doktorica Mirela s ozbiljnim izrazom lica. “Filipe, imamo dobre vijesti. Nalazi su bolji! Ako ovako nastaviš, uskoro ćeš kući.” Mama je zaplakala od sreće, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetio nadu.

Ali sreća nije dugo trajala. Te noći Lana je došla uplakana. “Mama i tata su se opet posvađali… Tata kaže da možda neće više živjeti s nama.” Osjetio sam kako mi se svijet ruši drugi put u mjesec dana. Nisam znao što reći sestri pa sam samo zapjevao pjesmu koju smo zajedno voljeli.

Dani su prolazili sporo. Mama je postajala sve tiša, tata sve odsutniji. Jedino što nas je držalo zajedno bila je nada – nada da ću ozdraviti i da ćemo opet biti obitelj kao prije.

Jednog jutra probudio sam se uz zvuke gitare ispod prozora. Pogledao sam van i vidio tatu kako svira i pjeva moju omiljenu pjesmu. Mama je stajala kraj njega i plakala, ali ovaj put od sreće. Lana je mahala iz dvorišta bolnice.

Tog dana sam znao – možda ne mogu popraviti sve što je slomljeno među odraslima, ali mogu pjevati dovoljno glasno da svi čuju da još uvijek ima nade.

Danas, kad god čujem tu pjesmu, sjetim se bolničkih zidova i svega što smo prošli zajedno. Pitam se: Je li moguće pronaći sreću čak i kad ti život sve uzme? Može li pjesma zaista izliječiti srce obitelji? Što vi mislite?