Kad je svekar došao pod moj krov: Pet mjeseci tišine i buke
“Opet si ostavila svjetlo u hodniku! Znaš li ti koliko to struje troši?” Draganov glas odjekuje kroz stan kao sirena. U tom trenutku, dok stojim u kuhinji s rukama punim suđa, osjećam kako mi srce preskače. Nije prvi put da mi to prigovara otkad se uselio kod nas, ali svaki put me zaboli isto. Pogledam prema mužu, Ivanu, koji sjedi za stolom i pravi se da ne čuje.
Pet mjeseci. Toliko je prošlo otkad je Dragan, moj svekar, došao živjeti s nama. “Samo dok se ne renovira stan u Travnom,” rekao je tada, a ja sam klimnula glavom, vjerujući da će vrijeme brzo proći. Ali dani su se razvukli u beskrajne sate napetosti.
Prvih tjedan dana trudila sam se biti gostoljubiva. Kuhala sam mu omiljenu grah čorbu, slagala mu pidžamu na krevet, čak sam mu kupila posebnu kavu koju voli. No, ubrzo su počeli sitni komentari: “Zašto djeca toliko viču? U moje vrijeme nije bilo tako.” Ili: “Zar ti ne znaš skuhati pravi gulaš?” Osjećala sam se kao strankinja u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Luku i Saru, Dragan je upao u njihovu sobu bez kucanja. “Dosta je igre! Vrijeme je za spavanje!” Djeca su se uplašila, a ja sam osjetila kako mi krv vrije. Kad su napokon zaspali, otišla sam do Ivana.
“Ne mogu više ovako,” šapnula sam mu. “Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Djeca su nervozna, ja sam stalno na rubu suza. Moraš nešto reći svom ocu.”
Ivan je samo slegnuo ramenima. “Znaš kakav je tata. Neće još dugo ostati. Samo moramo izdržati.”
Ali što znači izdržati? Svaki dan je bio nova borba. Dragan bi ustajao prije svih i uključivao radio na najjače dok priprema doručak – naravno, samo za sebe. Kad bih mu nešto rekla, odgovorio bi: “U mojoj kući uvijek je bilo reda. Ovdje svatko radi što hoće!”
Jednog popodneva, dok sam pokušavala završiti posao od kuće, Dragan je ušao u dnevni boravak i upalio televizor na prijenos utakmice Dinama. Slušalice? Za njega to nije postojalo. Djeca su pokušavala pisati zadaću za stolom, a ja sam osjećala kako mi pulsira sljepoočnica.
Navečer sam sjela s Ivanom na balkon.
“Ivane, molim te, razgovaraj s njim. Ne mogu više ovako. Osjećam da gubim sebe. Čak i djeca pitaju kad će djed otići kući.”
Ivan je duboko uzdahnuo. “Znam da ti nije lako, ali tata nema gdje drugo sada. Znaš da mu je stan pun majstora i prašine…”
“Ali ovo nije rješenje! Naša obitelj pati!”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj mami u Mostaru koja mi je uvijek govorila: “Dom je tamo gdje si ti mirna.” A ja već mjesecima nisam osjetila mir.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Draganom. Skuhala sam mu kavu i sjela nasuprot njega.
“Dragane, znam da vam nije lako i da vam treba pomoć, ali meni je teško kad osjećam da ništa što radim nije dovoljno dobro. Djeca su zbunjena, Ivan i ja se svađamo… Možemo li pokušati naći neki kompromis?”
Pogledao me ispod obrva, šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Nisam ja došao ovdje da vam smetam. Samo želim malo mira dok moj stan ne bude gotov. Ako vam smetam, mogu otići kod sestre u Dubravu.”
Osjetila sam grč u želucu – nisam htjela biti ta koja tjera starca iz kuće, ali nisam više mogla podnijeti svakodnevne tenzije.
Tih dana počela sam izbjegavati vlastiti dom – duže bih ostajala na poslu, vodila djecu u park ili kod prijatelja. Ivan je postajao sve nervozniji; počeli smo se svađati zbog sitnica – tko nije oprao suđe, tko je zaboravio kupiti kruh.
Jedne večeri, nakon još jedne prepirke oko toga tko će djecu okupati dok Dragan viče iz dnevne sobe da stišamo vodu jer “previše trošimo”, Ivan je puknuo.
“Dosta! Tata, moraš shvatiti da ovo nije tvoj stan! Mi ovdje živimo! Ako ti nešto smeta, reci odmah ili pronađi drugo rješenje!”
Dragan je ustao bez riječi i otišao u svoju sobu. Te noći svi smo plakali – djeca jer su osjetila napetost, Ivan zbog osjećaja krivnje, a ja jer sam shvatila koliko smo svi postali stranci jedni drugima.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Dragan više nije prigovarao, ali ni razgovarao s nama. Ivan i ja smo šutjeli jedno pored drugog kao dva brodolomca na splavu.
Pet mjeseci kasnije, Dragan se napokon vratio u svoj stan. Kad su vrata za njim zalupila, osjetila sam olakšanje – ali i prazninu.
Danas često razmišljam o tome što smo mogli drugačije napraviti. Je li problem bio samo u njemu ili i u nama? Jesmo li mogli više razgovarati ili bolje postaviti granice?
Ponekad se pitam: Koliko smo spremni žrtvovati svoj mir zbog obitelji? I gdje povući crtu između pomoći i gubitka sebe?