Kad je svekrva iz kreveta organizirala večeru: priča o ljubavi, ponosu i obiteljskim sukobima
“Ne, Alma, nisi dobro začinila sarme! Rekla sam ti, treba više bibera!” Glas moje svekrve Zlate odjekivao je iz spavaće sobe, iako je već tjednima bila prikovana za krevet. Stajala sam u kuhinji, ruku uronjenih u hladnu smjesu mesa i riže, osjećajući kako mi se obrazi žare od srama i bijesa. Pogledala sam prema mužu, Damiru, koji je sjedio za stolom i tipkao po mobitelu, praveći se da ne čuje ništa.
“Zlata, pusti Almu da napravi po svom, nije ni ona od jučer,” pokušala je smiriti situaciju moja šogorica Sanja, ali Zlata je samo odmahnula rukom. “Vi mladi mislite da znate sve, a ne znate ni kako se pravi prava sarma! Da ja mogu ustati, pokazala bih vam!”
Deset godina sam u ovoj obitelji. Deset godina pokušavam pronaći svoje mjesto između Zlatine strogoće i Damirove šutnje. Kad sam se udala za Damira, znala sam da ulazim u tradicionalnu bosansko-hrvatsku obitelj, ali nisam znala da će svaka večera biti ispit iz strpljenja i poniznosti.
Te večeri, Zlata je odlučila organizirati obiteljsku večeru, iako nije mogla ustati iz kreveta zbog operacije kuka. “Znam da Damir neće ništa skuhati, pa sam sve pripremila sama. Alma, samo ti završi kako sam ti rekla,” vikala je iz sobe, a ja sam osjećala kako mi ponos nestaje sa svakim njezinim uputstvom.
Sanja i ja smo nosile tanjure u dnevni boravak, dok je Zlata iz kreveta nadgledala svaki naš pokret. “Pazi da ne proliješ juhu! I stavi više peršina!” Nije bilo kraja njezinim komentarima. Damir je šutio, moj tast Jozo je samo slegnuo ramenima i upalio televizor.
Kad smo svi sjeli za stol, Zlata je ležala u polusjedećem položaju, pokrivena dekicom, ali s pogledom koji je mogao probiti zid. “Eto, Alma, vidiš da možeš kad hoćeš. Samo slušaj starije.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala trebam li biti ponosna što sam uspjela ili ponižena što sam morala sve raditi pod njezinim nadzorom. Pogledala sam Damira, ali on je samo gledao u tanjur.
Nakon večere, dok smo Sanja i ja prale suđe, šapnula mi je: “Zlata je uvijek bila takva. Nikad joj ništa nije dovoljno dobro. Ali voli te, znaš to? Samo ne zna pokazati.”
Te riječi su me pogodile. Je li moguće da iza svih tih kritika stoji ljubav? Ili je to samo način da zadrži kontrolu nad svima nama?
Kasnije te večeri, dok sam spremala kuhinju, Zlata me pozvala k sebi u sobu. “Alma, sjedi malo. Znam da ti nije lako sa mnom. Ali kad mene više ne bude, ti ćeš biti ta koja će držati ovu obitelj na okupu. Zato te učim. Ne zamjeri mi.”
Osjetila sam suze u očima. Prvi put sam vidjela njezinu ranjivost, strah od nemoći i gubitka kontrole. Prvi put sam shvatila da nije samo stroga, već i uplašena žena koja ne zna drugačije.
Te noći, ležeći pored Damira, pitala sam ga: “Zašto nikad ne staneš na moju stranu?” Okrenuo se prema meni i tiho rekao: “Zlata je cijeli život bila stub ove kuće. Bojim se da će se sve raspasti kad nje više ne bude.”
Shvatila sam tada da svi mi nosimo svoje strahove i ponose, skrivene iza svakodnevnih svađa i tišina. I da je možda ljubav u ovoj kući uvijek bila prisutna, samo prerušena u kritike i brigu.
Ali pitam se: koliko još puta ću morati progutati ponos da bih bila prihvaćena? I gdje je granica između ljubavi i kontrole u obitelji? Što vi mislite – je li moguće pronaći svoje mjesto bez da izgubimo sebe?