Kad je tata rekao da umire: Mojih 48 sati za vječnost
“Ne laži mi, tata!” vikao sam, dok su mi ruke drhtale iznad stola. Zoran me gledao onim umornim očima, kao da me pokušava umiriti pogledom, ali nije bilo utjehe u njegovoj tišini. “Nije šala, Ivane. Liječnici su rekli… nekoliko mjeseci, možda manje. Znaš da ne bih lagao o ovome.”
U tom trenutku, kao da je netko ugasio svjetlo u mojoj sobi, iako je sunce još uvijek pržilo kroz prozor. Mama, Jasna, stajala je iza njega, stisnutih usana, a suze su joj klizile niz obraze. “Moramo biti jaki, Ivane. Za tatu.”
Ali kako biti jak kad ti otac umire? Kako disati, jesti, ustajati iz kreveta kad znaš da ćeš uskoro ostati bez njega? Nisam mogao razmišljati. Samo sam sjedio, gledao u prazno i slušao kako mu pluća škripaju dok diše.
Te noći nisam spavao. Slušao sam kako tata kašlje u susjednoj sobi i razmišljao o svemu što nismo stigli napraviti. Sjetio sam se kako me vodio na prvi trening u NK Mladost, kako je vikao s tribina i nosio mi sendviče nakon utakmica. Njegova najveća želja bila je vidjeti me kako igram finale prvenstva. Ali sezona je završila prošli tjedan. Izgubili smo u polufinalu. Nisam mu mogao ispuniti tu želju. Ili sam barem tako mislio.
Sljedećeg jutra, dok je tata sjedio za stolom i pokušavao pojesti nekoliko zalogaja, rekao sam: “Tata, hoćeš li me gledati kako igram finale?” Pogledao me zbunjeno. “Ali, Ivane, sezona je gotova.”
“Nije za mene. Organizirat ću utakmicu. Pravu, s dresovima, sucem, publikom. Samo za tebe.”
Mama je odmah počela plakati. Tata se nasmijao, ali u očima mu je zaiskrila nada. “Ti si lud, sine. Ali volim te zbog toga.”
U sljedećih 48 sati moj život se pretvorio u utrku s vremenom. Zvao sam sve iz ekipe: “Ajde, Marko, trebaš mi!”, “Ajla, možeš li doći?”, “Dario, molim te, reci starcima da ti puste s posla!” Svi su pristali bez razmišljanja. Čak je i trener, gospodin Stjepan, rekao: “Ivane, ovo je najvažnija utakmica tvog života. Računaj na mene.”
Cijelo selo se uključilo. Teta Mirela iz trgovine donijela je sokove i sendviče. Djed Ivo iz susjedstva popravio je stare tribine. Čak su i klinci iz škole napravili transparent: “Za Zorana!”.
U subotu ujutro, tata je sjedio na stolici pokraj terena, zamotan u deku. Mama mu je držala ruku. Bio je blijed i slab, ali oči su mu sjale kao nikad prije.
Prva minuta utakmice. Srce mi je tuklo kao ludo. Publika je navijala, a tata je mahao svakom dobrom potezu. Igrali smo kao nikad prije – ne za trofej, nego za njega.
U drugom poluvremenu, kad sam zabio gol za pobjedu, potrčao sam prema njemu. Skočio sam mu u zagrljaj, a on me stisnuo kao kad sam bio dijete. “Ponosan sam na tebe, Ivane. Ovo je moj finale. Hvala ti.”
Nisam mogao zaustaviti suze. Ni on. Ni mama. Ni pola sela.
Te večeri sjedili smo zajedno u dvorištu. Tata je šutio, ali na licu mu je bio mir kakav nisam vidio godinama. Znao sam da odlazi, ali znao sam i da sam mu dao nešto što će trajati zauvijek.
Dva mjeseca kasnije, tata je preminuo. Na sprovodu su svi pričali o toj utakmici. O ljubavi koja može pobijediti i vrijeme i bolest.
Ponekad se pitam: Jesam li mogao još nešto napraviti? Jesmo li svi dovoljno tu jedni za druge dok još imamo vremena? Što biste vi učinili za one koje volite?