Kad je trogodišnji Amar otvorio vrata policiji: Moja borba za slobodu iz obiteljskog pakla

“Amare, ne otvaraj vrata! Tko zna tko je to!” prošaptala sam drhteći, dok su se teški koraci približavali našem stanu na četvrtom katu sarajevske zgrade. Ali Amar, moj trogodišnji sin, već je bio na prstima, gledajući kroz špijunku. Njegove male ruke su se tresle, ali pogled mu je bio odlučan. “Mama, policija je,” šapnuo je i prije nego što sam stigla reagirati, vrata su se širom otvorila.

Policajac u plavoj uniformi pogledao me ravno u oči. Vidio je modrice na mom licu, krvavu usnu i strah u pogledu. Iza njegovih leđa stajala je susjeda Azra, ona koja je uvijek govorila da se ne treba miješati u tuđe probleme, ali večeras nije mogla više slušati moje krikove kroz tanke zidove.

“Gospođo Lejla, jeste li dobro?” pitao je policajac tiho, kao da zna da svaka glasna riječ može izazvati novu buru. Pogledala sam Amara, koji se stisnuo uz moju nogu. “Molim vas… samo da on ne sazna,” prošaptala sam, misleći na svog muža Dinu koji je u tom trenutku bio zaključan u spavaćoj sobi, pijan i bijesan.

Godinama sam šutjela. Prvo zbog ljubavi, onda zbog srama, a najviše zbog straha. Dino nije uvijek bio takav. Kad smo se upoznali na fakultetu u Mostaru, bio je najšarmantniji dečko na godini. Smijali smo se, putovali do Dubrovnika i nazad, sanjali o velikoj obitelji. Ali nakon što je izgubio posao u građevinskoj firmi, sve se promijenilo. Počeo je piti, a svaki moj pokušaj da ga utješim završavao je uvredama i prijetnjama.

Prva šamarčina došla je kad sam kasnila s ručkom. “Ne znaš ti što znači biti žena!” vikao je tada. Oprostila sam mu, kao što to rade mnoge žene oko mene. “Bit će bolje,” govorila sam sebi. Ali nije bilo bolje. Svaki dan bio je novi test izdržljivosti.

Moja mama iz Tuzle znala je da nešto nije u redu. “Lejla, dijete moje, dođi kući,” molila me telefonom. Ali kako da joj priznam da sam pogriješila? Da nisam uspjela biti dobra žena? U Bosni i Hrvatskoj žene često šute – zbog djece, zbog roditelja, zbog pogleda susjeda.

Te večeri Dino je došao kući kasno, pijan kao i obično. Amar se sakrio ispod stola čim su se vrata zalupila. “Šta gledaš?” vikao je na mene dok sam pokušavala smiriti situaciju. Udario me pesnicom u lice i povukao za kosu pred Amarom. “Ti si kriva što sam ovakav!” urlikao je. Susjedi su čuli lomljavu tanjira i moje jecaje.

Kad su policajci ušli, Dino je već spavao na krevetu, a ja sam sjedila na podu s Amarom u naručju. “Gospođo, morate s nama,” rekao je drugi policajac. Nisam znala gdje idem ni što me čeka. Samo sam znala da više ne mogu ostati.

U prihvatilištu za žene u Zagrebu osjećala sam se kao stranac u vlastitoj koži. Druge žene su plakale noću, pričale svoje priče o muževima iz Splita, Osijeka, Bihaća… Sve iste rane, isti strahovi. Amar nije govorio tjednima – samo me grlio i gledao velikim smeđim očima.

Jedne večeri došla mi je socijalna radnica Ivana: “Lejla, imate pravo na novi početak.” Ali kako početi iznova kad nemaš ništa osim djeteta i rana? Svaki dan sam razmišljala da se vratim Dini – barem zbog Amara da ima oca. Ali onda bih se sjetila njegovih riječi: “Ti si ništa bez mene.”

Mjesecima smo živjeli od pomoći države i dobrih ljudi. Prvi posao dobila sam u pekari kod gospođe Marije na Trešnjevci. “Samo ti radi polako,” govorila mi je dok sam učila slagati kifle i kroasane. Amar je krenuo u vrtić i polako opet počeo pričati.

Jednog dana Dino mi je poslao poruku: “Vratite se kući ili ću vas pronaći.” Ruke su mi se tresle dok sam brisala poruku i prijavljivala ga policiji. Znala sam da nema povratka.

Najgore su bile noći kad bih ležala budna i slušala Amarovo disanje. Pitala sam se jesam li mu uništila djetinjstvo ili ga spasila od sudbine kakvu sam ja imala? U Bosni i Hrvatskoj često kažu: “Bolje loš muž nego nikakav.” Ali ja više nisam mogla živjeti po tuđim pravilima.

Danas radim dva posla – čistim stanove po Zagrebu i pomažem u jednoj udruzi za žene žrtve nasilja. Amar ima pet godina i smije se opet kao nekad. Ponekad me pita: “Mama, gdje je tata?” Kažem mu da tata mora naučiti biti bolji čovjek.

Najteže mi padaju praznici kad svi slave obiteljsku sreću. Tada se pitam jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li bila dovoljno hrabra ili samo očajna?

Ali onda pogledam Amara kako crta sunce i kuću s dva prozora i kažem sebi: “Preživjela si.”

Možda nisam uspjela spasiti brak, ali sam spasila nas dvoje.

Ponekad se pitam – koliko još žena večeras šuti iza zatvorenih vrata? Koliko djece mora biti hrabro poput mog Amara? Hoćemo li ikada prestati šutjeti?