Kad je zet okrenuo moj svijet naglavačke
“Ivana, ne mogu više! Kiša lije kao iz kabla, a ruke mi otpadaju od ovih vrećica!” viknula sam kroz slušalicu, dok sam stajala ispred tramvajske stanice na Ilidži. Ljudi su me gledali ispod svojih kišobrana, ali nitko nije ponudio pomoć. “Mama, znaš da Dario ne voli kad ga molim za ovakve stvari…” šaptala je Ivana s druge strane linije, glas joj je bio pun stida i straha. “Ivana, pa to je njegov posao! Tvoj muž je! Zar nije normalno da pomogne svojoj ženi i njezinoj majci?” osjetila sam kako mi glas podrhtava od bijesa i nemoći.
Zatvorila sam oči na trenutak. Sjetila sam se dana kad sam prvi put upoznala Darija. Bio je tih, pristojan, ali uvijek nekako distanciran. Nikad nije pokazivao previše emocija, a kad bi došao kod nas na ručak, sjedio bi na rubu stolice kao da jedva čeka otići. Ivana je uvijek govorila: “On je takav, mama. Ne voli gužvu ni previše priče.” Ali ja sam znala da nešto nije u redu. Uvijek sam osjećala da me gleda kao uljeza u njihovom životu.
Te subote, dok sam stajala mokra do kože s vrećicama punim povrća i kruha iz Merkatora, odlučila sam – dosta je bilo. Ako Ivana neće, ja ću. Nazvala sam Darija. “Dario, ovdje je Sanja. Trebam tvoju pomoć. Ne mogu nositi sve ovo do kuće po ovom nevremenu.” S druge strane tišina. Zrak mi je zastao u plućima. “Gdje ste?” napokon je promrmljao.
Dok sam čekala da dođe, srce mi je tuklo kao ludo. Što ako bude neugodno? Što ako opet osjetim onu hladnoću u njegovom pogledu? Kad se pojavio svojim sivim Golfom, nisam znala što očekivati. “Uđite,” rekao je kratko, ne gledajući me u oči. Sjela sam na suvozačko mjesto, a vrećice su šuškale između nas kao zid.
“Znaš,” počela sam tiho dok smo vozili kroz blatnjave ulice, “Ivana mi nikad ne priča puno o vama. Sve mi se čini da ste udaljeni…” Pogledao me na trenutak, pa opet skrenuo pogled na cestu. “Nije lako… Vaša kćerka ima velika očekivanja. A ja… Ja nisam navikao na ovakvu obiteljsku bliskost. Kod nas doma se nije puno pričalo ni pomagalo.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ali Dario, zar ne misliš da bi Ivana bila sretnija kad bi osjetila da ste tim? Da može računati na tebe?”
Nije odgovorio odmah. Samo je stisnuo volan jače. “Možda… Ali nekad imam osjećaj da nikad nisam dovoljno dobar za vas dvije. Uvijek nešto zamjerate.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što reći. Možda smo stvarno previše očekivale od njega? Možda smo ga nesvjesno gurale dalje?
Kad smo stigli pred zgradu, Dario mi je pomogao iznijeti vrećice do lifta. Prvi put otkad ga znam, pogledao me ravno u oči. “Sanja… Hvala što ste me pitali za pomoć. Možda bih trebao češće biti tu za vas.”
U tom trenutku vrata lifta su se otvorila i Ivana je istrčala van, zabrinuta lica. “Jeste li dobro?” pitala je mene, ali pogled joj je bio prikovan za Darija.
“Sve je u redu,” rekla sam tiho. “Dario mi je puno pomogao.”
U tišini smo zajedno unosili stvari u stan. Osjetila sam kako se nešto mijenja u zraku – kao da smo svi skinuli maske koje smo godinama nosili.
Te večeri sjedili smo za stolom svi troje prvi put bez napetosti. Dario je pričao o svom djetinjstvu u Travniku, o tome kako mu otac nikad nije rekao da ga voli i kako mu je bilo teško naučiti pokazivati osjećaje. Ivana ga je slušala sa suzama u očima.
“Znaš,” rekla sam na kraju večere, “svi mi nosimo svoje rane iz prošlosti. Ali možda bismo trebali više razgovarati o njima nego ih skrivati jedni od drugih.” Dario je klimnuo glavom i prvi put nasmiješio se iskreno.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo – o godinama šutnje, o neizgovorenim riječima i pogrešnim pretpostavkama koje su nas udaljile jedne od drugih.
Možda nije lako biti majka odrasle kćeri ni svekrva čovjeku koji dolazi iz sasvim drugačijeg svijeta. Ali možda je još teže priznati vlastite greške i pokušati popraviti ono što smo godinama nesvjesno kvarili.
Ponekad se pitam: koliko često sami stvaramo zidove među nama iz straha ili ponosa? I koliko nam treba hrabrosti da ih srušimo prije nego bude prekasno?