Kad ljubav i tajne zabole: Priča o Ani i Dini
“Dino, jesi li ti dirao moj laptop?” Anin glas je bio oštar, gotovo neprepoznatljiv. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam sjedio za stolom, zureći u ekran na kojem je još uvijek bio otvoren mail koji nisam trebao pročitati. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znao što da kažem, a istina mi je gorjela na jeziku.
“Nisam… samo sam tražio punjač, pa sam slučajno…” promucao sam, ali ona me već gledala sumnjičavo, oči su joj bile crvene od suza ili ljutnje, nisam mogao razaznati.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad smo se Ana i ja preselili u mali stan u Sarajevu. Ona iz Splita, ja iz Tuzle – spoj dviju obala, dvije kulture, ali iste čežnje za boljim životom. Radili smo oboje, ona kao grafička dizajnerica na daljinu za jednu hrvatsku firmu, ja kao konobar u lokalnom kafiću. Nije nam bilo lako, ali imali smo jedno drugo i vjerovali smo da će sve biti dobro.
Ali te večeri, kad sam slučajno otvorio njen laptop tražeći punjač, ugledao sam mail s naslovom: “Potvrda o uplati – kredit na ime Ana Kovačević”. Nisam mogao odoljeti, kliknuo sam. Vidio sam iznos – 20.000 eura. Kredit podignut prije tri mjeseca. Bez riječi, bez razgovora sa mnom.
“Zašto mi nisi rekla?” pitao sam je tiho, kad se napetost malo smirila. Sjela je nasuprot mene, ruke su joj drhtale.
“Nisam mogla… Bojala sam se da ćeš otići ako saznaš koliko sam u dugovima. Sve sam to napravila prije nego što smo se preselili. Trebalo mi je da vratim stare dugove iz Hrvatske i da platim bratu liječenje. Nisam imala izbora.”
Osjetio sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sve te večeri kad je govorila da radi prekovremeno, kad je bila nervozna zbog novca… Sad mi je sve imalo smisla. Ali povjerenje je bilo poljuljano.
“Ana, mi smo tim. Kako si mogla misliti da ćeš ovo sama izgurati? Zajedno smo u svemu!”
Pogledala me kroz suze. “Ti si već toliko toga žrtvovao zbog mene. Ostavio si porodicu, posao… Nisam htjela da te još više opterećujem.”
Narednih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Nisam mogao spavati, vrtio sam po glavi sve što se dogodilo. Počeo sam sumnjati u sve – što još krije od mene? Je li ovo kraj naše priče?
Jedne večeri došao sam kući ranije i zatekao Anu kako razgovara s nekim na mobitel na balkonu. Glas joj je bio tih, ali uznemiren.
“Ne mogu ti sad pomoći! Rekla sam ti već sto puta! Imam svoj život ovdje!”
Kad me ugledala, naglo je prekinula poziv.
“S kim si pričala?” pitao sam.
“S bratom… Opet traži novac. On misli da ovdje teče med i mlijeko samo zato što radim za stranu firmu. Ne razumije koliko nam je teško.”
Sjeo sam pored nje i prvi put nakon dugo vremena uhvatio je za ruku.
“Ana, ne možemo ovako dalje. Ako želimo opstati, moramo biti iskreni jedno prema drugome. Zajedno ćemo otplaćivati taj kredit, zajedno ćemo pomoći tvom bratu – ali moraš mi vjerovati kao što ja vjerujem tebi.”
Plakala je dugo te noći u mom zagrljaju. Prvi put nakon mjesec dana osjećao sam da smo opet bliski.
Ali problemi nisu nestali preko noći. Moji roditelji iz Tuzle nisu bili oduševljeni kad su čuli za Anine dugove.
“Dino, sine, pazi na sebe! Ljubav je lijepa dok traje, ali dugovi ostaju,” govorila mi je mama preko telefona.
Ana je osjećala pritisak i sa svoje strane – njezina sestra iz Splita stalno joj je slala poruke: “Zašto si otišla tako daleko? Što ti taj Dino može pružiti? Vratila bi se kući da imaš pameti!”
Svaka naša svađa završavala bi šutnjom ili suzama. Počeli smo se udaljavati.
Jednog dana došao sam kući i našao praznu ladicu u ormaru. Ana je sjedila na krevetu s koferom.
“Ne mogu više ovako, Dino. Volim te, ali osjećam se kao teret. Tvoj život bi bio lakši bez mene.”
Sjeo sam pored nje i uhvatio joj lice među dlanove.
“Ne odlazi. Svi imamo svoje terete, ali lakše ih nosimo zajedno. Ako odeš sad, nikad nećemo znati jesmo li mogli uspjeti.”
Dugo smo razgovarali te večeri – o svemu što nas boli, o strahovima i nadama. Dogovorili smo se da ćemo potražiti pomoć – otišli smo kod savjetnika za financije i parove.
Bilo je teško, ali polako smo počeli vraćati povjerenje jedno u drugo. Kredit smo otplaćivali zajedno, a Ana je naučila postaviti granice prema obitelji koja ju je iskorištavala.
Danas još uvijek živimo u istom malom stanu u Sarajevu. Nije savršeno – daleko od toga – ali svaki dan učimo kako voljeti i vjerovati iznova.
Ponekad se pitam: Je li moguće potpuno oprostiti kad te netko koga voliš povrijedi? I koliko daleko trebaš ići zbog ljubavi prije nego što izgubiš sebe?