Kad ljubav nestane: Priča o izdaji, oprostu i novom početku
“Znaš, mama, možda si i ti mogla više pokušati oko tate,” rekao je Ivan, moj stariji sin, dok je pogled izbjegavao moj. U tom trenutku, kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Stajala sam u kuhinji, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Miris svježe skuhane kave, koji je nekad značio dom i sigurnost, sada mi je izazivao mučninu.
Sve se dogodilo tako naglo. Prvo sam primijetila da se Davor, moj muž, sve češće vraća kasno s posla. Govorio je da ima puno posla u firmi, da ga direktor pritišće, da mora ostajati duže. Nisam pitala previše – trideset godina braka naučilo me da ne gnjavim kad je nervozan. Ali onda su počele dolaziti poruke na njegov mobitel. “Ana pita kad ćeš opet doći?” pročitala sam jednom dok je mobitel zazvonio na stolu. “To je kolegica s posla,” rekao je brzo, ali oči su mu bježale.
Nisam željela vjerovati. Nisam mogla vjerovati. Davor je bio moj oslonac, moj prijatelj, otac naše djece. Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo, povratak u razrušeni stan u Sarajevu. Zajedno smo gradili život ispočetka u Zagrebu. Kad su dečki bili mali, radila sam dva posla da im ništa ne fali. Davor je bio tu, ali uvijek nekako u sjeni – povučen, tih, ali vjeran.
Sve dok nije došla ona – Ana. Mlada, lijepa, puna života. Dvadeset godina mlađa od mene. Kad mi je napokon priznao, bilo je to bez imalo osjećaja: “Zaljubio sam se. Odlazim.”
Sjećam se kako sam sjela na pod kuhinje i plakala satima. Nisam znala što više boli – njegova izdaja ili osjećaj da sam postala nevidljiva u vlastitom životu. Kad su dečki došli kući, očekivala sam da će stati uz mene. Ali Ivan je samo slegnuo ramenima: “Tata ima pravo na sreću.” Luka, mlađi sin, bio je još gori: “Mama, nisi ni ti bila savršena. Uvijek si bila nervozna i kritična prema njemu.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar sam cijeli život davala sve za njih da bi mi sada okrenuli leđa? Zar sam toliko pogriješila?
Dani su prolazili u magli. Prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala snage ni za razgovor. Majka mi je govorila: “Drži se, kćeri, život ide dalje.” Ali kako dalje kad ti se srce raspadne na komadiće?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Davorova sestra Vesna.
“Sanja, znam da ti je teško… ali Davor nije sretan kao što misliš. Ana ga pritišće da se preseli kod nje u Mostar. On nije siguran što želi.”
Osjetila sam čudnu mješavinu bijesa i sažaljenja. Nisam željela njegovu nesreću – htjela sam samo da prestane boljeti.
Nakon nekoliko tjedana odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da ne mogu sama.
“Sanja,” rekla mi je draga doktorica Jasmina, “nije važno gdje ste pogriješili vi ili on. Važno je što ćete sada učiniti za sebe.”
Počela sam šetati Maksimirom svako jutro prije posla. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris proljeća i sunce na licu. Počela sam pisati dnevnik – zapisivala sve što me boli i sve čega se bojim.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu Mirelu iz Sarajeva na tržnici Dolac.
“Sanja! Pa gdje si nestala?” zagrlila me snažno.
Ispričala sam joj sve – bez uljepšavanja, bez laži.
“Znaš šta,” rekla mi je Mirela odlučno, “vrijeme je da misliš na sebe. Djeca su odrasla, Davor je napravio svoj izbor. Ti si još uvijek živa žena!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Počela sam izlaziti s Mirelom na koncerte i izložbe. Prvi put nakon dugo vremena smijala sam se iskreno.
Jedne večeri Luka me nazvao:
“Mama… mogu doći kod tebe?”
Došao je s bocu vina i pogledom punim kajanja.
“Znaš… bio sam grub prema tebi. Nisam shvatio koliko ti je teško. Oprosti mi…”
Plakali smo zajedno dugo te noći.
Ivan još uvijek nije spreman razgovarati o svemu. Ali ja više ne čekam ničiju potvrdu svoje vrijednosti.
Davor mi se javio prije nekoliko dana – Ana ga je ostavila zbog drugog muškarca.
“Žao mi je,” rekao je tiho preko telefona.
Nisam osjećala ni mržnju ni tugu – samo olakšanje.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Imam svoj mir, svoje knjige i nekoliko pravih prijatelja.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla spasiti naš brak? Jesam li trebala više voljeti sebe? Možda nikad neću znati odgovor… Ali znam jedno – život ide dalje i ja biram živjeti ga za sebe.
Što vi mislite – može li žena nakon svega ponovno pronaći sreću? Je li oprost moguć ili izdaja zauvijek ostavlja trag?