Kad ljubav ostari: Priča o razvodu u poznim godinama
“Znaš li ti, Mirela, kako je to kad ti muž sjedi preko puta tebe za stolom, a osjećaš se kao da si sama u praznoj sobi?” Sanja me gledala kroz prozor kafića, oči joj bile crvene od suza, ali glas čvrst. Kiša je lupkala po staklu, a tramvaji su prolazili Ilicom kao da nose tuđe živote daleko od naših problema.
“Sanja, pa vi ste zajedno trideset godina… Zar sad?” pitala sam tiho, bojeći se odgovora. U meni se miješala tuga i ljutnja – na njezinog muža, na grad koji nas je progutao, na godine koje su prošle u čekanju boljih dana.
“Kad je naš Dino napunio osamnaest, sve se raspalo. On je otišao svojim putem, a Marko… Marko je jednostavno nestao. Ne fizički, ali dušom. Više ga nije bilo briga za mene, ni za nas. Samo posao, televizija, pivo. Znaš li da nismo progovorili normalnu rečenicu mjesecima?”
Sanja je drhtala dok je pričala. Sjećam se kad smo kao djevojčice sanjale o velikim ljubavima i životu u Zagrebu. A sad smo sjedile u istom tom gradu, umorne od buke, ljudi i vlastitih života.
“A šta ćeš sad?” upitala sam, iako sam znala odgovor. Sanja je uvijek bila hrabrija od mene.
“Idem. Vraćam se u Bosansku Gradišku kod sestre. Tamo barem ima tišine. Ovdje više ne mogu disati. Svaki dan mi je isti – tramvaj, posao, trgovina, stan. Marko ni ne primijeti kad me nema. Kad sam mu rekla da odlazim, samo je slegnuo ramenima. Kao da sam mu rekla da idem do dućana po kruh.”
Nisam znala što reći. U meni se javila zavist – ona ima hrabrosti otići, a ja još uvijek živim u sjeni vlastitih strahova. Moj muž, Ivan, nije bio loš čovjek, ali naš brak je bio više navika nego ljubav.
Sanja je nastavila: “Znaš li koliko sam puta poželjela samo malo mira? Da mogu čuti vlastite misli bez buke auta i susjeda koji se svađaju kroz zid? Da me netko pogleda i vidi mene, a ne samo ženu koja kuha i pere?”
Pogledala sam je i shvatila koliko smo se promijenile. Nekad smo bile nerazdvojne, dijelile sve tajne i snove. Sad smo dijelile samo umor i razočaranje.
“A Dino?” upitala sam.
“On me podržava. Kaže da želi da budem sretna. Zamisli to – moj sin mi daje snagu koju nisam imala godinama. Marko ga nije ni pitao gdje ide na fakultet. Samo klima glavom dok Dino priča o svojim planovima. Kao da ga se to ne tiče.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o Sanji, o sebi, o svim ženama koje su ostale zarobljene u brakovima iz navike ili straha od samoće. Sjetila sam se svoje majke koja je cijeli život provela uz oca koji ju nikad nije pitao kako je.
Sljedećih dana Sanja je pakirala stvari. Pomagala sam joj koliko sam mogla – slagale smo kutije s knjigama, fotografijama i uspomenama koje su mirisale na prošlost.
“Mirela, sjećaš li se kad smo išle na Jarun biciklima? Kad smo vjerovale da ćemo osvojiti svijet?”
“Sjećam se… I sjećam se kako si uvijek govorila da nećeš dopustiti da te život slomi.”
Sanja se nasmijala kroz suze: “A vidi nas sad… Ali znaš šta? Još uvijek imam snage za novi početak. Možda sam stara za ljubav, ali nisam za mir.”
Kad je došao dan odlaska, Marko nije bio kod kuće. Ostavila mu je poruku na stolu: “Odlazim jer želim živjeti, a ne preživljavati.” Nije bilo oproštaja ni suza – samo tišina stana koji više nije bio dom.
Dino ju je ispratio do autobusa. Zagrlila ga je čvrsto: “Nemoj nikad dopustiti da te život pretvori u stranca u vlastitoj kući.” Dino je klimnuo glavom i pustio suzu koju nije htio pokazati.
Vratila sam se kući i gledala Ivana kako sjedi pred televizorom, kao Marko nekad. Pitala sam se imam li ja hrabrosti za promjenu ili ću ostati zarobljena u svom strahu.
Dani su prolazili, a Sanja mi je slala poruke iz Gradiške: “Mirela, ovdje ptice pjevaju glasnije nego tramvaji u Zagrebu! Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.” Osjetila sam olakšanje zbog nje, ali i tugu zbog sebe.
Jedne večeri Ivan me upitao: “Jesi li dobro? Nekako si zamišljena ovih dana.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena poželjela razgovarati iskreno.
“Ivan, jesi li sretan sa mnom? Ili smo samo navikli jedno na drugo?”
Nije odmah odgovorio. Tišina između nas bila je teža od riječi.
Možda nikad neću skupiti hrabrosti kao Sanja. Možda ću ostati ovdje gdje jesam – između prošlosti i budućnosti koja me plaši.
Ali jedno znam: svaka žena zaslužuje mir i ljubav, bez obzira na godine.
Ponekad se pitam – jesmo li mi žene predugo šutjele? Koliko nas još živi tuđe živote umjesto svojih?