Kad ljubav postane računica: Moj brak na raskršću
“Opet si potrošila previše na gluposti!” Ivanov glas odjeknuo je kroz stan, hladan i oštar kao zimski vjetar na Velebitu. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam vadila kruh iz vrećice. Pogledala sam ga, ali nisam imala snage odgovoriti. U meni je ključala mješavina srama, tuge i bijesa. Nije to bio prvi put da smo se posvađali zbog novca, ali ovaj put me pogodilo dublje nego ikad.
Sjećam se dana kad smo se upoznali na Jarunu, kako je Ivan bio nasmijan, pun života i planova. Tada nije pitao koliko zarađujem, nije ga zanimalo koliko košta večera ili kino. Volio me zbog mene, zbog mog smijeha i mojih snova. Danas, deset godina kasnije, svaki naš razgovor svodi se na račune, kredite i štednju. Ljubav kao da je nestala, zamijenjena Excel tablicama i kalkulatorom.
“Znaš li ti koliko nas košta ovaj život?” nastavio je Ivan, ne čekajući moj odgovor. “Djeca rastu, sve je skuplje, a ti trošiš kao da smo na lutriji dobili!”
Pogledala sam prema dječjoj sobi. Luka i Ana su crtali nešto na podu, praveći se da ne čuju našu svađu. Srce mi se steglo. Nisam željela da odrastaju u kući punoj napetosti i predbacivanja. Ali nisam znala kako dalje.
Moja prijateljica Mirela često mi govori: “Sanja, brak je kompromis. Ali ne smiješ izgubiti sebe.” Pitala sam se jesam li već izgubila ono što sam bila prije Ivana. Kad sam zadnji put bila sretna? Kad sam zadnji put osjetila da me netko voli zbog mene, a ne zbog toga koliko mogu uštedjeti?
Navečer, kad su djeca zaspala, sjela sam za kuhinjski stol s Ivanom. Tišina je bila teža od svih riječi koje smo izgovorili tog dana.
“Ivane, zar ti stvarno misliš da ja namjerno trošim previše?” pitala sam tiho.
Pogledao me umorno, oči su mu bile crvene od stresa i neprospavanih noći. “Ne znam više što mislim, Sanja. Sve mi se čini kao borba. Radim po cijele dane, vraćam kući umoran, a onda vidim nove račune, nove troškove… Kao da nikad nije dosta.”
“A gdje smo mi u svemu tome?” prošaptala sam.
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojim roditeljima u Osijeku, kako su uvijek imali malo, ali su znali biti sretni s onim što imaju. Mama bi rekla: “Novac dođe i prođe, ali ljubav ostaje.” Je li to još uvijek istina?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivanom bez optuživanja. Predložila sam da zajedno napravimo plan troškova, da oboje budemo uključeni. Ali svaki put kad bih spomenula novac ili osjećaje, on bi se povukao u sebe ili otišao van s prijateljima.
Jedne subote došla je njegova sestra Marija s mužem Damirom na ručak. Dok su djeca trčala po dvorištu, Marija me povukla na stranu.
“Sanja, što se događa između vas dvoje? Ivan mi ništa ne govori, ali vidim da nije dobro.”
Nisam znala što reći. Suze su mi navrle na oči.
“Ne znam više kako do njega doprijeti,” šapnula sam. “Kao da mu je novac važniji od svega. Kao da sam ja samo još jedan trošak u njegovom životu.”
Marija me zagrlila. “Znam da ga voliš, ali moraš misliti i na sebe. Ako se izgubiš u svemu ovome, tko će ostati za tvoju djecu?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli vikend.
U ponedjeljak sam odlučila uzeti slobodan dan s posla i otići sama na Sljeme. Hodala sam kroz šumu satima, pokušavajući pronaći mir koji mi je nedostajao mjesecima. Sjetila sam se kako smo Ivan i ja nekad planinarili zajedno, smijali se sitnicama i sanjali o budućnosti.
Kad sam se vratila kući, Ivan je sjedio za stolom s glavom u rukama.
“Gdje si bila? Brinuo sam se,” rekao je tiho.
“Morala sam biti sama sa sobom,” odgovorila sam iskreno. “Moramo razgovarati, Ivane. Ne možemo ovako dalje. Ili ćemo pokušati ponovno pronaći ono što smo imali ili ćemo se potpuno izgubiti.”
Dugo me gledao bez riječi.
“Znaš…” počeo je polako, “ponekad imam osjećaj da nisam dovoljno dobar za tebe. Da nikad neću moći zaraditi dovoljno da budeš sretna.”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam njegovu ranjivost.
“Ivane, ja ne želim više novca. Ja želim tebe natrag. Želim nas natrag. Novac nam neće zagrijati krevet ni zagrliti djecu kad plaču noću.”
Tišina je trajala vječnost.
“Možemo li pokušati ponovno?” upitao je napokon.
Nisam znala odgovor. Samo sam ga zagrlila i pustila suze da teku.
Dani koji su slijedili nisu bili laki. Oboje smo morali učiti ponovno razgovarati bez optuživanja, slušati bez osuđivanja i voljeti bez računice.
Ponekad se pitam: Je li moguće vratiti ljubav kad jednom postane računica? Možemo li ponovno biti sretni ili smo samo dvije sjene onoga što smo nekad bili?