Kad ljubav postane rat: Priča o obitelji razorenoj nasljedstvom
“Neću ti dati ključ od podruma, Jasmina! Tata je rekao da je to moje!” urliknuo je moj brat Ivan, tresući rukom u kojoj je stezao svežanj ključeva. Stajala sam nasred hodnika, između njega i naše sestre Mirele, koja je već imala suze u očima. U tom trenutku, dok su se njih dvoje nadvikivali, shvatila sam da je naš otac stvarno otišao – ne samo iz ovog svijeta, nego i iz naših života.
Nisam tako zamišljala oproštaj s njim. Dom je bio prepun tišine, ali u svakom kutu još se osjećao njegov miris – stara voda poslije brijanja, duhan, svježi kruh koji je subotom sam rezao. Stol prekriven bijelim stolnjakom, njegov omiljeni fotelj kraj prozora, šalica s napuknutom drškom. Čak ni naš mačak Miško nije imao hrabrosti skočiti na kauč, kao da i on osjeća da nešto nije u redu.
Ali umjesto tuge i zajedništva, kuća se pretvorila u bojno polje. Prvi dani nakon pogreba prošli su u šutnji, ali čim su stigli papiri od javnog bilježnika, sve se promijenilo. Ivan je odmah počeo brojati kvadrate, procjenjivati vrijednost zemlje i garaže. Mirela je tvrdila da joj pripadaju zlatni lančići i djedov sat. Ja sam samo željela mir – i možda očevu staru knjigu pjesama, onu koju mi je čitao kad sam bila mala.
“Tata bi se okrenuo u grobu da vidi što radite!” viknula sam jednom, ali moj glas je bio slab u odnosu na njihovu galamu.
“Lako je tebi pričati kad si cijeli život bila tatina mezimica! Sve si dobila na gotovo!” odbrusila mi je Mirela, a Ivan je samo odmahnuo rukom.
“Dosta! Ovdje nema mjesta za osjećaje. Sve ćemo podijeliti po zakonu!”
No zakon ne poznaje uspomene. Ne zna za subotnja jutra kad smo svi zajedno doručkovali, za smijeh iz dvorišta ili za očevu ruku na mom ramenu kad sam plakala zbog prve jedinice iz matematike. Zakon ne zna koliko boli kad te vlastita krv gleda kao neprijatelja.
Jedne večeri, dok su Ivan i Mirela sjedili za stolom s papirima i kalkulatorima, skupila sam hrabrost i upitala:
“Što nam vrijedi ova kuća ako više nikad nećemo zajedno piti kavu? Ako Miško više nema kome sjesti u krilo?”
Ivan me pogledao kao stranca. “Ti uvijek filozofiraš. Život nije pjesma. Treba misliti na budućnost.”
Mirela je šutjela, ali vidjela sam kako joj drhte ruke.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se zadnjeg razgovora s ocem. Ležao je u bolničkom krevetu, blijed ali nasmijan.
“Čuvajte jedni druge, Jasmina. Kad mene ne bude, ostanite zajedno. Kuća nije ništa bez vas troje.”
Te riječi su me proganjale dok sam slušala kako brat i sestra dijele ormare, slike sa zidova, čak i stari radio koji više ne radi.
Sljedećih dana svađe su postajale sve žešće. Ivan je prijetio sudom ako mu ne damo garažu. Mirela je plakala jer joj nisam htjela prepustiti bakin prsten.
Jednog jutra zatekla sam ih kako prekapaju po očevim stvarima bez mene. Osjetila sam izdaju – kao da su mi ukrali još jedan dio djetinjstva.
“Zašto to radite? Zar vam ništa nije sveto?” pitala sam kroz suze.
Ivan je podigao obrve: “Svetinja ne plaća račune.”
Mirela je šutjela, ali njezine oči su govorile sve – strah, tuga, nemoć.
Tog dana odlučila sam otići iz kuće. Spakirala sam nekoliko knjiga, očevu šalicu i Miška. Napisala sam im poruku: “Kad se sjetite tko ste bili prije ovoga svega, javite se. Ja idem tražiti mir kojeg ovdje više nema.”
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam čula ni za Ivana ni za Mirelu. Kuća je prodana, novac podijeljen po zakonu. Ali ja sam ostala prazna – bogatija za nekoliko tisuća eura, ali siromašnija za obitelj.
Ponekad sjedim uz prozor s Miškom u krilu i pitam se: Je li vrijedilo? Je li išta vrijednije od mira i ljubavi koje smo izgubili? Što biste vi učinili na mom mjestu?