Kad ljubav pukne: Priča o Ani, razvodu i novom početku

“Ne mogu više, Ana. Želim razvod.”

Te riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu, držeći krpu u ruci. Ivan je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog, kao da se srami što mi to govori. Naša kći, Lucija, igrala se u svojoj sobi, nesvjesna da se njezin svijet upravo raspada.

“Što si rekao?” prošaptala sam, iako sam sve jasno čula.

Ivan je uzdahnuo, onako kako to radi kad je nervozan. “Ana, nema smisla više. Godinama se trudimo, ali vidi nas… Samo se svađamo, šutimo, prolazimo jedno pored drugog kao stranci. Ja… Ja više ne mogu.”

Osjetila sam kako mi se noge tresu. Sjetila sam se mamine rečenice koju mi je ponavljala još dok sam bila djevojka: “Nemoj nikad zaboraviti sebe zbog muškarca, Ana.” Uvijek sam mislila da pretjeruje, da je njezina gorčina zbog oca nešto što se meni neće dogoditi. A sad, evo me, u istoj situaciji.

“A Lucija? Što ćemo s njom?” glas mi je drhtao.

“Bit ćemo joj roditelji, ali ne možemo više biti muž i žena. Zaslužuješ biti sretna, Ana. I ja isto.”

Nisam znala što da kažem. Samo sam sjela za stol i gledala u prazno. Ivan je otišao u dnevnu sobu, a ja sam ostala sama sa svojim mislima i strahovima.

Sljedećih dana sve je bilo kao u magli. Odlazila sam na posao u školu, predavala hrvatski jezik učenicima sedmog razreda, smješkala se kolegicama kao da je sve u redu. Samo bi me ponekad uhvatila panika, srce bi mi počelo lupati, a suze bi navrle na oči dok bih gledala kroz prozor učionice na sivilo zagrebačkog jutra.

Navečer bih ležala budna, slušajući Ivanove korake po stanu. Nismo više razgovarali. Sve što smo imali pretvorilo se u tišinu i hladnoću. Lucija je osjećala da nešto nije u redu. Jedne večeri došla je do mene i tiho pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem. Samo sam je zagrlila i plakala.

Moja sestra Marija dolazila je često, donosila kolače i pokušavala me oraspoložiti. “Ana, nisi ti kriva. Nisi ti prva ni zadnja kojoj se brak raspao. Znaš koliko žena iz naše zgrade živi same? I bolje im je nego prije!” govorila je, ali ja nisam mogla vjerovati da će meni ikad biti bolje.

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Savskoj, ugledala sam staru prijateljicu iz srednje škole, Jasminu. Bila je uvijek ona koja se usudila otići iz malog mjesta kod Zadra i napraviti nešto za sebe. Sjele smo na kavu i ispričala sam joj sve.

“Ana, znaš što je najgore? Što žene kod nas misle da moraju trpjeti zbog djece, zbog susjeda, zbog roditelja. A gdje si ti u toj priči?” pitala me ozbiljno.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje snove o pisanju, želju da upišem još jedan fakultet, putovanja koja sam odgađala jer Ivan nije volio putovati. Sve sam podredila obitelji, a sad sam ostala sama.

Ivan je ubrzo preselio kod prijatelja. Lucija je plakala svaku večer. “Zašto tata ne živi više s nama? Jesam li ja kriva?” pitala me jednom, a srce mi se slomilo.

“Nisi ti kriva, dušo. To je između mene i tate. Oboje te volimo najviše na svijetu.”

Mjeseci su prolazili. Učila sam živjeti sama. Prvi put sam otišla s Lucijom na more bez Ivana. Prvi put sam sama popravila slavinu. Prvi put sam sjela sama u kino. Počela sam pisati priče, one koje sam godinama držala u ladici. Prijateljice su me zvale na izlaske, smijale smo se kao nekad.

Ali bilo je i teških dana. Kad bih vidjela sretne obitelji u parku, srce bi mi se stegnulo. Kad bih čula Luciju kako šapuće tati na telefon: “Nedostaješ mi”, osjećala sam se kao da sam joj oduzela djetinjstvo.

Jedne večeri, dok smo Lucija i ja gledale stare fotografije, upitala me: “Mama, jesi li ti sada sretna?” Zastala sam. Nisam znala što da odgovorim. Jesam li sretna? Jesam li ikad bila? Ili sam samo živjela onako kako su drugi očekivali od mene?

Sjetila sam se mamine rečenice i shvatila da je vrijeme da napokon poslušam sebe. Da budem primjer svojoj kćeri kako žena može biti snažna i kad je sama.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek učim biti svoja. Još uvijek me boli kad vidim Ivana s drugom ženom, ali više ne osjećam sram ni krivnju. Lucija i ja imamo svoj mali svijet, pun smijeha i suza, ali naš.

Ponekad se pitam: Je li bolje ostati zbog djeteta ili otići zbog sebe? Može li žena na Balkanu biti sretna i sama? Što vi mislite?