Kad ljubav utihne pa se vrati: Priča o meni, Jasni
“Jasna, moramo razgovarati.” Glas mu je bio tih, ali odlučan. Stajao je na pragu dnevnog boravka, s koferom u ruci, dok su mi ruke drhtale nad šoljicom kafe. Pogledala sam ga, pokušavajući pročitati što slijedi iz tih umornih očiju. “Odlazim. Ne mogu više. Našao sam nekog drugog. Mlađa je, životnija…”
U tom trenutku, sve što sam gradila dvadeset sedam godina – zajedničke večere, obiteljske nedjelje, smijeh i suze – srušilo se kao kula od karata. Naša kćerka Lana je sjedila na stepenicama, stisnutih usana, a sin Filip je lupio vratima svoje sobe. “Jasna, molim te, nemoj praviti scenu,” rekao je, ali nisam imala snage ni za suze ni za vikanje. Samo sam šutjela i gledala kako odlazi.
Prvi mjeseci bili su pakao. Komšije su šaputale iza leđa, prijateljice su me tješile uz kafu u slastičarni “Kraš”, a ja sam se osjećala kao prazna ljuska. Lana je često dolazila iz Zagreba, grlila me i govorila: “Mama, nisi ti kriva. Tata je budala.” Filip je šutio, povukao se u sebe. Najteže mi je bilo kad bih navečer ostala sama u stanu, kad bih čula kako sat otkucava i pitala se gdje sam pogriješila.
Jedne večeri, dok sam slagala veš, zazvonio je mobitel. Bio je to moj brat Dario iz Sarajeva. “Jasna, dođi malo kod mene. Promijeni zrak. Ovdje te niko ne zna, bit će ti lakše.” Otišla sam na tjedan dana. Sarajevo me dočekalo s mirisom kiše i bureka. Dario me vodio na Baščaršiju, smijali smo se uz kahvu i baklavu. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da dišem.
Ali kad sam se vratila u Osijek, stvarnost me dočekala na pragu. Računi na stolu, prazna postelja, tišina koja para uši. Počela sam raditi više u školi – zamjene, dodatne instrukcije iz matematike. Djeca su odrasla, ali ja sam osjećala da sam ostala zarobljena u prošlosti.
Nakon godinu dana, jednog kišnog popodneva, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam – a on je stajao tamo, mokar do kože, s onim istim koferom u ruci. “Jasna… mogu li ući?” Pogledala sam ga bez riječi.
“Ona… ona nije kao ti. Ne zna kuhati sarme, ne voli gledati Dinamo sa mnom… Shvatio sam da sam pogriješio.”
U meni se sve lomilo – bijes, tuga, gađenje i neka čudna nostalgija. Sjeo je za stol kao da se ništa nije dogodilo. “Znaš li ti koliko si me povrijedio?” pitala sam ga tiho.
“Znam… ali ljudi griješe. Daj mi još jednu šansu. Zbog djece… zbog nas.”
Lana je došla isti dan. Pogledala ga s prijezirom: “Tata, nisi ti zaslužio mamu.” Filip je šutio, ali vidjela sam mu suze u očima.
Sljedećih tjedana kuća je bila puna napetosti. On se trudio – kupovao cvijeće, pomagao oko ručka, gledao sa mnom serije koje prije nije podnosio. Ali ja više nisam bila ona Jasna koja ga je čekala s toplom večerom i osmijehom.
Jedne večeri sjeli smo za stol. “Znaš li ti kako je to kad te netko zamijeni? Kad te pogleda kao staru stvar?” pitala sam ga.
“Ne znam… Ali znam da mi fališ svaki dan.”
Pogledala sam ga dugo. “Možda si ti otišao zbog nje, ali ja sam pronašla sebe bez tebe.”
Počela sam izlaziti s prijateljicama – kino, kazalište, planinarenje na Papuku. Upisala sam tečaj slikanja kod gospođe Mire iz susjedstva. Prvi put u životu osjećala sam da imam pravo na svoje vrijeme.
On je ostao – ali više nije bio centar mog svijeta. Djeca su to primijetila; Lana mi je jednom šapnula: “Mama, ponosna sam na tebe.” Filip mi je donio crtež: nas dvoje na klupi u parku.
Nekad ga pogledam dok sjedi za stolom i pitam se – može li ljubav zaista preživjeti izdaju? Ili samo navika ostane?
Danas imam pedeset i jednu godinu i prvi put osjećam da živim za sebe. On je tu – ali ja više nisam ona ista žena koja bi sve dala za tuđu sreću.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko te jednom slomio? Ili treba imati hrabrosti krenuti dalje?
Što vi mislite – može li se povjerenje obnoviti ili jednom izgubljeno zauvijek nestaje?