Kad mama kaže: ‘Imat ćemo goste!’ – Povratak u selo i suočavanje s obitelji

“Ajla, dolaze nam gosti u subotu!” – mamim glas parao je tišinu mog malog stana u Sarajevu. U trenutku mi je srce preskočilo, a dlanovi su mi se oznojili. Znači, opet. Opet ona ista priča: povratak u selo kod roditelja, gdje mirisi stare kuće miješaju nostalgiju i gorčinu, gdje svaka riječ može biti okidač za stare rane.

“Dobro, mama… Ko dolazi?” – pokušala sam zvučati ravnodušno, ali ona me poznaje predobro.

“Tvoja tetka Sanja i njena kćerka Ivana. Znaš da ih dugo nismo vidjeli. I… možda dođe i tvoj brat Emir s djevojkom. Bit će lijepo, Ajla. Znaš da svi pitaju za tebe.”

Svi pitaju za mene? Da, pitaju – ali ne iz brige, nego iz znatiželje. Kad ćeš se udati? Zašto još nemaš djecu? Zašto si otišla iz sela? Zašto nisi kao tvoja sestrična Ivana koja je završila medicinu i ostala tu, blizu roditelja?

Sjećanja su navirala dok sam pakirala torbu. Sjećam se posljednjeg okupljanja prije tri godine. Tetka Sanja je tada rekla: “Ajla, ti si uvijek bila posebna, ali znaš, nije život samo knjiga i posao. Moraš misliti na porodicu.” Mama je šutjela, gledala kroz prozor. Otac je samo uzdahnuo i promrmljao nešto o tome kako su današnje cure previše samostalne.

Vozila sam prema selu kroz maglu koja je prekrivala polja. Svaki kilometar bio je težak, kao da vučem kamenje za sobom. Kad sam stigla, mama me dočekala na pragu s osmijehom koji je skrivao brigu.

“Ajla, drago mi je što si došla. Znam da ti nije lako…”

“Mama, molim te, nemoj večeras pričati o meni pred svima. Samo želim da prođe mirno.”

Pogledala me nježno, ali i tužno. “Znaš da ne mogu kontrolirati šta će drugi reći. Ali ja sam tu uz tebe.”

U kuhinji je mirisalo na pitu od krompira i domaći kruh. Sjetila sam se djetinjstva, kad smo svi sjedili oko stola i smijali se – prije nego što su počeli sukobi oko novca, nasljedstva i mojih izbora.

Gosti su stigli rano popodne. Tetka Sanja je odmah počela s pričama o Ivani: “Naša Ivana ima već stalni posao u bolnici! A ti, Ajla, još uvijek radiš one projekte po Sarajevu? Kad ćeš nešto stalno?”

Osjetila sam kako mi lice gori. Emir je sjedio sa strane sa svojom djevojkom Lejlom i šutio. Mama je pokušavala skrenuti temu na hranu.

“Ajla radi važne stvari, Sanja. Nije sve u tome gdje radiš, nego šta voliš.”

Tetka je odmah odmahnula rukom: “Ma pusti ti to! Danas bez sigurnog posla nema života. I šta će reći ljudi kad vide da još nisi udana?”

Ivana me pogledala ispod oka, kao da joj je neugodno zbog mamine upornosti.

“Ajla, možda bi mogla upoznati mog kolegu iz bolnice? Fini dečko, iz dobre porodice…”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Pogledala sam mamu koja je šutjela i gledala u stolnjak.

“Hvala, Ivana, ali nisam spremna za to sada.” Glas mi je bio tih, ali odlučan.

Tetka Sanja nije odustajala: “Znaš li ti koliko bi tvoja pokojna nana bila tužna da vidi kako si sama?”

Tada nisam više mogla izdržati. Ustala sam od stola.

“Dosta! Nisam sama jer sam nesposobna ili jer me niko neće! Sama sam jer biram svoj put! Zar nije dovoljno što radim ono što volim? Zar nije dovoljno što sam sretna sama sa sobom? Zašto uvijek moram biti kao Ivana ili kao neko drugi?”

Nastala je tišina. Čulo se samo kuckanje viljuški po tanjirima.

Emir je prvi progovorio: “Ajla ima pravo. Svako ima svoj put. Ja nisam ostao na selu i niko me ne pita zašto.”

Tetka Sanja ga je oštro pogledala: “Ti si muško, Emire! Nije isto!”

Mama je ustala i zagrlila me.

“Ajla, ponosna sam na tebe. Znam da ti nije lako među nama ovdje, ali uvijek ćeš imati dom ovdje – kakva god bila.”

Kasnije te večeri sjedila sam sama na klupi ispred kuće i gledala zvijezde iznad polja kukuruza. Mama je sjela pored mene.

“Znaš,” rekla je tiho, “i ja sam nekad htjela otići iz sela. Ali nisam imala hrabrosti kao ti. Možda zato toliko brinem za tebe – jer si slobodna na način na koji ja nikad nisam bila.”

Pogledala sam je kroz suze.

“Mama… Jesam li pogriješila što sam otišla? Što nisam ostala bliže vama? Hoće li me ikad prihvatiti ovakvu kakva jesam?”

Što vi mislite – može li žena na Balkanu biti sretna ako ne slijedi očekivanja svoje porodice? Koliko nas još nosi teret tuđih snova?