Kad mama zna najbolje: Moja borba za vlastitu obitelj
“Opet si kasnio, Ivane. Znaš da mama ne voli kad kasniš na ručak,” Ana je šaptala dok smo ulazili u stan. Osjetio sam pogled gospođe Ljiljane, hladan i oštar kao zimski vjetar na Velebitu. “Nije lako biti točan kad radiš prekovremeno, Ana,” pokušao sam objasniti, ali ona je već nestala u kuhinji, a ja sam ostao sam s njenom majkom.
“Znaš, Ivane, muškarac koji ne zna poštovati vrijeme, ne zna poštovati ni ženu,” rekla je Ljiljana, sipajući juhu u tanjur kao da mi sipa otrov. Pogledao sam je i progutao knedlu. Nije to bio prvi put da me ovako dočekuje. Od dana našeg vjenčanja osjećao sam da nisam dovoljno dobar za njezinu kćer.
Na početku je sve bilo drugačije. Ana i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Ona iz Osijeka, ja iz Zadra, spojila nas je ljubav prema knjigama i duga šetanja uz Savu. Vjenčali smo se skromno, ali sretno. No, čim smo počeli živjeti zajedno, Ljiljana je sve češće dolazila kod nas. “Samo da pomognem Ani,” govorila je, ali uskoro je počela donositi odluke umjesto nas: gdje ćemo ljetovati, što ćemo jesti, čak i kakve zavjese ćemo staviti u dnevni boravak.
“Ivane, mama misli da bi bilo bolje da uzmemo kredit i kupimo veći stan,” rekla mi je Ana jedne večeri dok smo ležali u krevetu. “Ali mi si to ne možemo priuštiti!” odgovorio sam frustrirano. “Zašto uvijek slušamo tvoju mamu? Zar mi nismo obitelj?”
Ana je šutjela. Znao sam da joj nije lako birati između mene i majke. Ali osjećao sam se kao gost u vlastitom domu.
Jednog dana, dok sam sjedio na balkonu i pušio cigaretu, došao je moj prijatelj Dario. “Brate, moraš nešto poduzeti. Ne možeš dozvoliti da ti žena i punica vode život. Gdje si ti u toj priči?” Pogledao sam ga nemoćno. “Ne znam više što da radim. Volim Anu, ali osjećam se kao da gubim sebe.”
Situacija je kulminirala kad smo dobili kćer Luciju. Ljiljana je praktički uselila kod nas. “Ana ne zna još kako s bebom, ja ću joj pomoći,” govorila je svima u susjedstvu. Počela je kritizirati svaki moj potez: “Ne držiš dijete kako treba! Ne znaš joj promijeniti pelenu! Muškarci nisu za to!”
Jedne noći, dok sam pokušavao uspavati Luciju, Ljiljana je upala u sobu: “Daj mi dijete, vidim da ne znaš!” Tada sam puknuo: “Dosta! Ovo je moje dijete isto koliko i Anino! Neću više trpjeti da me tretirate kao stranca!”
Ana je došla uplakana: “Zašto si tako grub prema mami? Ona samo želi pomoći.”
“A što ja želim? Jesi li me ikad pitala? Jesi li ikad stala na moju stranu?” pitao sam kroz suze.
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što smo prošli. O ljubavi koja nas je spojila i zidovima koje je Ljiljana podigla između nas.
Sljedećih tjedana pokušavao sam razgovarati s Anom. “Molim te, shvati me. Volim tvoju mamu, ali ne mogu više ovako. Ili ćemo biti obitelj ti i ja ili…” Nisam mogao izgovoriti kraj rečenice.
Ana je šutjela danima. Ljiljana je hodala po stanu kao kraljica koja zna da nitko nema hrabrosti suprotstaviti joj se.
Jednog popodneva, dok sam sjedio s Lucijom u parku, prišla mi je starija gospođa iz susjedstva: “Sinko, vidim te često samog s malom. Znaš, žene ponekad ne vide koliko im muž pati dok im majka kroji život. Bori se za svoju obitelj, ali ne zaboravi ni sebe.”
Te riječi su mi dale snagu. Počeo sam više vremena provoditi s Lucijom van kuće, razgovarao sam s Anom o našim snovima prije braka. Pokušavao sam joj pokazati koliko nam nedostaje bliskost koju smo imali.
Jedne večeri, dok smo gledali stare slike s mora, Ana je zaplakala: “Ivane, bojim se biti sama bez mamine pomoći. Ali još više se bojim izgubiti tebe.” Zagrlio sam je: “Ne moraš birati između mene i nje. Samo želim da budemo mi – ti i ja kao tim.”
Nije bilo lako. Ljiljana je prijetila da će otići i više nikad ne doći ako ne radimo po njenom. Prvi put Ana joj je rekla: “Mama, volim te, ali ovo je moj brak i moj život.” Ljiljana je otišla uvrijeđena.
Dani su prolazili u tišini i nesigurnosti. Ali polako smo gradili svoj svijet bez njezine sjene.
Danas, kad gledam Anu kako se smije s Lucijom na igralištu, osjećam ponos što nisam odustao od nas. Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesmo li dovoljno jaki da izdržimo svaki novi val koji život donese? I koliko ljubavi treba da obitelj ostane zajedno kad svi oko tebe misle da znaju bolje od tebe?