Kad me svekrva izbacila iz kuće: priča o izdaji, boli i snazi koju sam pronašla u sebi
“Ne možeš više ostati ovdje, Jasmina. Dosta mi je!” – riječi moje svekrve, Milene, odjekivale su kroz hodnik kao grom. Stajala sam bosa na hladnim pločicama, držeći u ruci šalicu čaja koju sam upravo napravila za nju, nadajući se da ćemo barem večeras izbjeći svađu. Kiša je tukla po prozorima, a vjetar zavijao oko stare kuće u predgrađu Sarajeva. Moj muž, Adnan, bio je na službenom putu u Zagrebu i nisam imala kome da se obratim.
“Molim vas, Milena, samo da Adnan dođe… Ne znam gdje bih sad…” glas mi je drhtao, ali ona me gledala hladno, bez trunke sažaljenja. “Nije me briga. Tvoja obitelj te ionako nikad nije prihvatila, a sad ni ja neću više trpjeti tvoje prisustvo. Izlazi!”
Sjećam se kako sam stajala na pragu, s torbom u ruci, dok su mi suze klizile niz lice. Osjećala sam se kao dijete koje su ostavili u oluji. Sve što sam imala bila je odjeća na meni i mobitel koji je uporno zvonio – moja mama iz Mostara, koja nije znala ništa o tome što se događa. Nisam joj mogla reći istinu. Nije bilo mjesta za mene kod nje; otac mi je bio bolestan, a brat nezaposlen.
Hodala sam ulicom kroz kišu, osjećajući kako mi se svaka kap cijedi niz vrat i leđa. U glavi mi je odzvanjalo: “Zašto? Što sam joj učinila?” Znam da me nikad nije voljela – uvijek sam bila “ona iz Mostara”, nikad dovoljno dobra za njezinog sina. Ali Adnan me volio, barem sam tako mislila. Vjenčali smo se iz ljubavi, protiv volje obje obitelji. On je bio moj oslonac, moj prijatelj, moj dom.
Te noći prespavala sam kod prijateljice Lejle u Novom Sarajevu. Lejla me gledala s nevjericom dok sam joj kroz suze prepričavala što se dogodilo.
“Jasmina, ne možeš joj to dopustiti! Moraš reći Adnanu!”
“Ne želim ga opterećivati dok radi… Znam koliko mu je ovaj posao važan. Ako mu sad kažem, sve će biti još gore. Možda će me i on okriviti…”
Lejla me zagrlila i šutjele smo dugo. U meni se miješala tuga s bijesom – kako je moguće da žena koja mi je obećala biti druga majka sada postaje moj najveći neprijatelj?
Sljedećih dana pokušavala sam doći do Adnana. Nije odgovarao na poruke ni pozive. Milena mu je sigurno rekla svoju verziju priče – možda da sam ja otišla sama ili da sam nešto skrivila. Osjećala sam se izdano od svih strana.
Nakon tri dana stigla mi je poruka od Adnana: “Čuo sam što se dogodilo. Ne mogu sad razgovarati. Vratit ću se za vikend.” Bila sam slomljena. Zar ni on ne želi čuti moju stranu?
Lejla mi je pomogla pronaći privremeni smještaj kod svoje rođakinje Mirele u Ilidži. Mirela je bila topla žena, udovica koja je prošla kroz slične boli kad ju je muž ostavio zbog druge žene.
“Znaš, Jasmina,” rekla mi je jedne večeri dok smo pile kafu na balkonu, “žene su ovdje uvijek prve koje stradaju kad obitelj pukne. Ali moraš znati svoju vrijednost. Ne smiješ dozvoliti da te gaze.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam čekala Adnanov povratak. Kad je napokon došao kući, pozvao me na razgovor u obližnji kafić.
Sjedili smo jedno nasuprot drugome, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao ludo.
“Jasmina,” počeo je tiho, “majka kaže da si bila bezobrazna prema njoj, da si joj prijetila… Ne znam što da mislim.”
“Adnane! Nikad joj nisam prijetila! Samo sam pokušavala biti ljubazna… Znaš koliko mi je teško bilo uklopiti se ovdje! Tvoja majka me nikad nije prihvatila!”
Gledao me dugo, šutio. “Ne znam kome da vjerujem… Ali ne mogu birati između tebe i nje. Ona mi je majka.”
Te riječi su me zaboljele više od svega što sam do tada prošla. Zar nakon svega što smo prošli zajedno – borbe protiv predrasuda, selidbe iz Mostara u Sarajevo zbog njegovog posla – on ne može stati uz mene?
Tih dana osjećala sam se kao duh koji luta tuđim životima. Nisam imala gdje otići; nisam imala snage vratiti se roditeljima kao poražena snaha koju su izbacili iz kuće.
Počela sam tražiti posao – bilo što samo da ne ovisim više ni o kome. Prijavila sam se za radno mjesto u maloj knjižari u centru grada. Vlasnica, gospođa Ružica iz Splita, odmah me primila kad je čula moju priču.
“Znaš, Jasmina,” rekla mi je prvog dana dok smo slagale knjige na police, “i ja sam prošla kroz pakao sa svekrvom kad sam došla ovdje zbog muža. Ali život ide dalje. Moraš biti svoja žena!”
Rad u knjižari bio mi je spas – među knjigama i mirisom papira osjećala sam mir kakav nisam imala mjesecima.
Adnan me povremeno zvao, ali razgovori su bili hladni i puni nesporazuma.
“Ne mogu protiv majke,” govorio bi svaki put kad bih ga pitala hoće li pokušati razgovarati s njom.
“A protiv mene možeš?” pitala bih tiho.
Na kraju sam shvatila – borba za njegovu ljubav bila je borba protiv vjetrenjača.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam napustila njihovu kuću. Naučila sam živjeti sama, naučila sam voljeti sebe i cijeniti svoj mir više od svega.
Jednog dana srela sam Milenu na pijaci. Pogledala me s visoka i prošaptala: “Nisi ti za mog sina nikad ni bila.” Samo sam se nasmiješila i otišla dalje.
Danas imam svoj mali stan u Sarajevu i posao koji volim. Adnan i ja smo se razveli – nije imao hrabrosti stati uz mene protiv svoje majke.
Ali znate što? Prvi put nakon dugo vremena osjećam se slobodno.
Ponekad se pitam: Zašto žene uvijek moraju birati između sebe i tuđe sreće? I koliko puta moramo pasti da bismo shvatile koliko vrijedimo?