Kad mi je muž predao račun: Ispovijest jedne žene iz Zagreba

“Evo ti, Ana, da znaš koliko si me koštala zadnjih godinu dana.” Ivan je spustio papir na kuhinjski stol, a ja sam ostala bez riječi. Kiša je lupkala po prozoru, a u meni je tutnjala oluja. Nisam mogla vjerovati da moj muž, čovjek s kojim sam dijelila deset godina života, sada sjedi preko puta mene i hladno mi predaje račun – kao da sam mu podstanar, a ne supruga.

“Šališ se?” prošaptala sam, ali Ivan je samo slegnuo ramenima. “Nisam više siguran da je ovo fer. Sve plaćam ja: režije, hranu, tvoje karte za tramvaj… A ti? Ti si doma, pišeš te svoje članke za portale i misliš da je to dovoljno.”

Osjetila sam kako mi se lice žari od srama i bijesa. “Ivan, znaš da radim koliko mogu. Nije lako naći stalni posao u novinarstvu. A i brinem o Leoni svaki dan! Tvoja mama dolazi kad joj paše, a sve ostalo je na meni.”

Ivan je samo odmahnuo rukom. “Neću više raspravljati. Ako hoćeš živjeti ovdje, sudjeluj u troškovima. Inače… znaš gdje su vrata.”

Te noći nisam mogla spavati. Leona je tiho disala u svom krevetiću, a ja sam gledala u strop i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Jarunu – on je bio student elektrotehnike, ja sam studirala kroatistiku. Sve je bilo lako tada: šetnje uz Savu, kave na Cvjetnom, planovi o zajedničkom životu. Nikad nisam mislila da će ljubav postati računica.

Sljedećih dana Ivan je bio hladan i distanciran. Čak ni pred Leoninom učiteljicom nije skrivao nezadovoljstvo. “Ana ne radi ništa konkretno,” rekao je jednom prilikom kad smo išli na roditeljski sastanak. “Samo piše po cijele dane.” Osjetila sam kako me pogledala s dozom sažaljenja.

Moja sestra Marija bila je jedina kojoj sam se mogla povjeriti. “Ne mogu više ovako,” rekla sam joj dok smo pile kavu u njenom stanu na Trešnjevci. “Osjećam se kao teret. Kao da ništa što radim nije dovoljno.”

Marija me zagrlila. “Ana, nisi ti kriva što si upala u ovakvu situaciju. Ivan ima problem sa sobom, ne s tobom. Ali moraš odlučiti – hoćeš li ostati i trpjeti ili ćeš nešto promijeniti?”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam tražiti dodatne poslove – lekture, prevođenja, čak i pisanje reklama za jednu malu agenciju iz Osijeka. Svaki honorar koji bih dobila, spremala sam sa strane. Ivan nije znao ništa o tome.

Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Leona je upitala: “Mama, zašto si tužna?” Pogledala sam Ivana – nije ni podigao pogled s tanjura.

“Nisam tužna, ljubavi,” slagala sam. “Samo sam umorna.” Ali istina je bila da sam bila slomljena.

Sve češće sam razmišljala o razvodu. U Hrvatskoj to još uvijek nije lako – ljudi te gledaju kao da si neuspjela žena, pogotovo ako imaš dijete. Moja mama bi rekla: “Trpi, Ana, svi brakovi imaju krize.” Ali ja više nisam mogla trpjeti.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i rekla Ivanu: “Ne želim više ovako živjeti. Ako misliš da vrijedim samo onoliko koliko mogu platiti – onda bolje da svatko ide svojim putem.” Pogledao me iznenađeno, kao da nije vjerovao da ću to ikad izgovoriti.

“I što ćeš sad? Gdje ćeš?” pitao je hladno.

“Naći ću način,” odgovorila sam tiho.

Nekoliko tjedana kasnije preselila sam se kod Marije s Leonom. Nije bilo lako – svaki dan sam se borila s osjećajem krivnje i straha od budućnosti. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.

Ivan mi je slao poruke: “Vratit ćeš se kad shvatiš koliko ti je teško bez mene.” Ali nisam se vratila. Počela sam raditi više, dobila stalni angažman u jednoj redakciji i polako gradila novi život.

Leona mi je jednom rekla: “Mama, sad si opet nasmijana.” To mi je bilo dovoljno.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam više trpjela zbog djeteta ili obitelji. Ali onda se sjetim onog papira na kuhinjskom stolu i shvatim – ljubav nije računica.

Možda mi možete reći: što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje trpjeti radi mira ili otići radi dostojanstva?