Kad moram nestati: Bol babice iz Sarajeva

“Božena, možeš li, molim te, otići u svoju sobu dok Adnan ne ode?” Lejlin glas je tih, ali odlučan. Stojim u hodniku, držeći Tarikovu omiljenu plišanu žirafu. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Pogledam Lejlu, moju kćerku, onu koju sam nosila devet mjeseci pod srcem, i ne prepoznajem je. Nekad je bila ona djevojčica koja mi je trčala u zagrljaj kad bi pala i ogrebala koljeno. Sad me moli da nestanem, da budem nevidljiva.

Tiho odlazim u svoju sobu. Vrata zatvaram bez zvuka. Sjedam na krevet i stavljam žirafu na jastuk. Kroz tanki zid čujem Tarikov smijeh i Adnanov duboki glas. “Lejla, stvarno mislim da bi bilo bolje da tvoja mama nađe sebi stan. Ovdje nema mjesta za troje odraslih.” Osjetim kako mi suze naviru na oči. Nisam ja ovdje zbog sebe. Nisam ja ovdje jer nemam gdje otići. Ovdje sam zbog Tarika, zbog onih trenutaka kad mu pričam bajke prije spavanja, kad mu pravim pitu od jabuka koju obožava.

Moj muž Mustafa umro je prije pet godina. Od tada sam sama. Lejla me pozvala da živim s njima kad je ostala trudna. “Mama, trebaš mi”, rekla je tada, a ja sam bez razmišljanja spakovala svoj život u dva kofera i došla u Sarajevo iz Zenice. Prvih godina bilo je lijepo. Tarik je rastao uz mene, a Lejla je bila zahvalna na svakoj pomoći. Onda se pojavio Adnan.

Adnan je bio šarmantan na početku. Donosio mi cvijeće za rođendan, pitao me za savjet oko posla. Ali čim su se vjenčali, sve se promijenilo. Počeo je govoriti Lejli da sam previše zaštitnički nastrojena prema Tariku, da ga razmazim. “Dijete mora znati gdje mu je mjesto”, govorio bi. Lejla je šutjela, gledala u pod.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Adnan je ušao u kuhinju i tiho rekao: “Božena, znam da voliš Tarika, ali mislim da bi bilo najbolje da se malo povučeš. Mi smo sada porodica.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ja sam uvijek bila porodica.” Nije odgovorio.

Od tada su počeli ti tihi ratovi. Svaki put kad bi Adnan bio kod kuće, Lejla bi me zamolila da budem u svojoj sobi ili da izađem u šetnju. Tarik bi plakao za mnom: “Bako, gdje ideš?” A ja bih mu šapnula: “Idem po zmaja na nebo, brzo ću se vratiti.”

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, prišla mi je susjeda Fadila. “Božena, što si tako tužna?” Pogledala sam je i nisam znala što da kažem. Kako objasniti tu bol? Kako reći nekome da te vlastito dijete tjera da nestaneš pred očima svog unuka? Fadila me zagrlila i rekla: “Nisi ti kriva. Danas djeca misle da sve znaju bolje od nas.”

Noći su najteže. Slušam kako Tarik sanja i ponekad doziva moje ime. Srce mi se slama svaki put kad ga ne mogu zagrliti prije spavanja jer Adnan ne želi da budem tu. Ponekad sanjam Mustafu i pitam ga: “Šta sam pogrešno napravila? Jesam li previše voljela? Jesam li previše dala?”

Jednog jutra Lejla mi donosi kafu u sobu. Sjeda na rub kreveta i gleda me tužno. “Mama, znam da ti nije lako. Ali Adnan… On misli da Tarik treba više vremena s nama dvoje.” Gledam je i osjećam kako mi riječi stoje u grlu. “A šta ti misliš, Lejla?” Ona šuti.

Tarik ulazi u sobu s crtežom: “Bako, nacrtao sam nas dvoje kako letimo na zmaju!” Uzmem crtež i suze mi krenu niz lice. “Predivan si ti moj dječače”, šapnem mu.

Dani prolaze u tišini i skrivanju. Ponekad pomislim da bih trebala otići, pronaći sebi mali stan negdje blizu parka gdje bih mogla gledati djecu kako se igraju i možda zaboraviti na ovu bol. Ali onda pomislim na Tarika i na to kako bi mu nedostajala baka koja mu čita bajke.

Jedne večeri čujem kako se Lejla i Adnan svađaju u dnevnoj sobi.

“Ne možeš tražiti od mene da biram između tebe i moje majke!” Lejlin glas drhti.

“Ne tražim to! Samo želim mir u kući! Ona stalno petlja oko Tarika!”

“Petlja? To je njegova baka! Ona ga voli!”

Tišina.

Te noći Lejla dolazi u moju sobu i sjeda pored mene.

“Mama… Ne znam šta da radim. Volim tebe i volim Adnana. Ali osjećam se kao da gubim oboje…”

Zagrlim je i šapnem: “Ne moraš birati, dijete moje. Samo želim biti tu za vas oboje. Za Tarika najviše.” Suze joj klize niz lice.

Sutradan Adnan odlazi na poslovni put. Prvi put nakon dugo vremena sjedimo sve troje za stolom – ja, Lejla i Tarik. Smijemo se, pričamo viceve i osjećam kao da sam opet dio porodice.

Ali znam da će se Adnan vratiti i sve će opet biti isto.

Ponekad se pitam – koliko jedna baka može izdržati prije nego što potpuno nestane iz života svog unuka? Da li ljubav prema djetetu opravdava toliku bol?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste otišli ili nastavili borbu za svoje mjesto u porodici?