Kad obitelj postane teret: Priča iz srca bosanske avlije
“Opet dolaze!” prošaptala sam sebi dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako se prašina diže niz makadamski put. Automobil mog brata Mirze i njegove žene Sabine već je bio na kapiji, a iza njih, kao i uvijek, Dino je izlazio prvi, s mobitelom u ruci, nezainteresiran za sve oko sebe.
“Majko, gdje si? Evo ih opet!” viknula sam prema kuhinji, gdje je mama već pripremala pitu. Nije ni podigla pogled, samo je tiho uzdahnula: “Znaš da su nam oni jedina familija koja još dolazi.”
Ali ja nisam osjećala radost. Osjećala sam samo težinu. Znam što slijedi: sve iz podruma mora van – tegle ajvara, sok od zove, domaći sir, suho meso. Sva hrana koju čuvamo za zimu nestane u jednom vikendu kad oni dođu. A ja? Ja trčim gore-dolje, nosim, čistim, perem suđe, dok Dino sjedi za stolom i žali se što nema Wi-Fi signala.
“Tetka, imaš li nešto slatko? Dosadno mi je ovdje,” pita me Dino, ne podižući pogled s ekrana.
“Imam baklavu u podrumu, ali moram prvo nahraniti kokoši i donijeti vode iz bunara. Ako hoćeš, možeš mi pomoći pa ćemo zajedno pojesti.”
Dino se samo nasmijao i odmahnuo rukom: “Ma jok, tetka, ti si brža od mene.”
Mirza i Sabina sjede u dnevnoj sobi, pričaju o poslu i životu u Sarajevu. Svaki put ista priča: “Kod vas je zrak čist, ali nema života. Mi u gradu nemamo vremena ni za kafu popiti kako treba.” A ja mislim: pa ni ja nemam vremena za kafu kad vi dođete.
Navečer, kad svi zaspu, sjedim na stepenicama ispred kuće i gledam u mrak. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Sjećam se vremena kad smo svi zajedno radili – kad je tata bio živ, kad smo svi pomagali oko stoke i vrta. Sad sam ostala sama s mamom, a svaki dolazak obitelji pretvara se u iscrpljujuću obavezu.
Jednog jutra, dok sam nosila vodu iz bunara, Dino je izašao van da zapali cigaretu. Pogledao me i rekao: “Tetka, što ti ne ideš u grad? Šta ćeš ovdje sama?”
“Ovdje je moj dom, Dino. Ovdje sam odrasla. A ti? Ti ni ne znaš kako je to brinuti se o kući i zemlji.”
Slegnuo je ramenima: “Ma sve je to dosadno. Kad završim fakultet, idem vani. Ovdje nema ništa osim trave i kokoši.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nije me povrijedilo što Dino ne voli selo – povrijedilo me što ne vidi trud koji ulažem da bi njima bilo lijepo kad dođu.
Tog dana odlučila sam razgovarati s mamom.
“Mama, ne mogu više ovako. Svaki put kad dođu osjećam se kao sluškinja. Dino ne pomaže ništa, Mirza i Sabina samo pričaju o sebi… Zar je to obitelj?”
Mama me pogledala umorno: “Znam, kćeri. Ali šta ćemo? Krv nije voda. Ako ih mi ne primimo, ko će?”
Ali ja više nisam imala snage. Sljedeći put kad su najavili dolazak, rekla sam Mirzi:
“Brate, ovaj vikend ne mogu vas primiti. Imam puno posla oko bašte i životinja. Možda neki drugi put.”
Nastala je tišina na drugoj strani linije.
“Šta ti je sad? Zar ti smetamo?”
“Ne smetate mi vi kao ljudi… Smeta mi što svaki put sve padne na mene. Ne mogu više sama nositi sve to.”
Mirza je bio uvrijeđen, Sabina mi nije pisala danima. Dino mi je poslao poruku: “Tetka, izvini ako sam te naljutio. Nisam znao da ti je teško.”
Odgovorila sam mu iskreno: “Nisi ti kriv što si mlad i ne vidiš sve što radim. Ali jednog dana ćeš shvatiti koliko vrijedi trud koji netko ulaže za tebe.”
Nakon toga prošli su mjeseci bez njihovih posjeta. Prvo mi je bilo teško – osjećala sam krivnju i usamljenost. Ali onda sam shvatila da napokon imam vremena za sebe i mamu. Počele smo zajedno piti kafu na terasi, razgovarati o starim vremenima.
Jednog dana Dino je došao sam, bez najave. Donio je kolač iz pekare i rekao: “Tetka, hoćeš da ti pomognem oko drva?”
Pogledala sam ga iznenađeno: “Hoću, Dine. Hvala ti.”
Tog dana prvi put smo zajedno cijepali drva i smijali se kao nekad.
Možda se stvari mogu promijeniti kad iskreno kažemo što nas boli.
Pitam vas – koliko puta ste prešutjeli svoje granice zbog obitelji? I gdje je granica između ljubavi i iskorištavanja?