Kad odeš u penziju, ostat ću s tobom – Priča o baki i unuku koja mi je slomila srce
“Bako, kad ti dobiješ penziju, ja ću ostati s tobom, obećavam!” Emirov glas je bio pun nade, ali i nečeg što nisam odmah znala prepoznati. Sjedili smo za starim kuhinjskim stolom, on je nervozno listao katalog mobitela, a ja sam mu kuhala kavu. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale iznad štednjaka, osjetila sam kako mi srce preskače. Nije to bio prvi put da mi je obećao nešto slično, ali ovaj put je u njegovim riječima bilo više interesa nego ljubavi.
Godinama sam bila stub ove kuće u malom mjestu kraj Tuzle. Moj muž Ivo umro je rano, a kćerka Jasmina otišla je trbuhom za kruhom u Njemačku. Ostala sam s Emirom, tada još dječakom, uvjerena da mu mogu pružiti toplinu doma koju mu majka ne može dati preko telefona. Svaki dan sam mu kuhala omiljene pite, prala dresove nakon utakmica na blatnjavom igralištu i tješila ga kad bi ga djevojka ostavila. “Bako, ti si najbolja!” govorio bi mi kroz suze.
Ali kako je rastao, nešto se promijenilo. Počeo je kasniti kući, donositi skupe tenisice i mobitele za koje nisam znala odakle mu novac. Kad bih ga pitala, samo bi odmahnuo rukom: “Ma pusti me, bako, svi to imaju!” Nisam htjela vjerovati tračevima iz sela da se druži s pogrešnim ljudima. Vjerovala sam u njega više nego što sam vjerovala sebi.
Jednog dana došao je kući s još jednim novim mobitelom. Sjela sam nasuprot njega i rekla: “Emire, odakle ti novac za sve ovo? Znaš da ti majka šalje koliko može, a ja imam samo ovu malu mirovinu od pokojnog djeda.” Pogledao me ravno u oči i rekao: “Ma bako, kad ti dobiješ svoju penziju, bit će nam lakše. Onda ću ja ostati ovdje s tobom, neću više ni razmišljati o Njemačkoj!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Shvatila sam da me ne vidi kao osobu koja ga voli i brine za njega, već kao izvor novca. Cijeli moj život, sve žrtve koje sam podnijela – rad u tvornici do kasno u noć, propuštene prilike za vlastitu sreću – sve se svelo na čekanje penzije.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Emire tipka poruke do kasno u noć. U glavi su mi odzvanjale riječi moje sestre Ankice: “Marija, pazi da te ne iskoristi. Djeca danas nisu kao mi nekad.” Nisam joj htjela vjerovati. Ali sad sam osjećala prazninu koju nisam mogla ispuniti ni molitvom ni suzama.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Emirom. “Znaš li ti koliko meni značiš?” pitala sam ga dok smo zajedno čistili grah za ručak.
“Znam, bako… Ali znaš i ti da ovdje nema života bez para. Svi moji prijatelji idu vani ili žive od roditelja. Šta ja mogu?”
“Možeš biti pošten. Možeš raditi kao tvoj djed ili tvoja majka. Ne moraš čekati moju penziju kao spas!”
Slegnuo je ramenima i otišao u sobu. Ostala sam sama za stolom, gledajući kroz prozor u prazno dvorište. Sjetila sam se dana kad smo zajedno sadili ruže ispod prozora – tada je bio mali dječak koji se veselio svakom cvijetu.
Prolazili su tjedni. Emire je sve više vremena provodio vani, a ja sam sve češće razgovarala sama sa sobom. Jednog dana došla mi je Jasmina iz Njemačke. Sjela je za stol i rekla: “Mama, moramo ozbiljno razgovarati o Emiru. Dobila sam poziv iz škole – ne dolazi na nastavu, a neki ljudi su ga vidjeli s onim Mujom iz susjedstva…”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se krivom što nisam bolje pazila na njega.
“Mama, možda bi bilo bolje da dođe kod mene u Njemačku? Ovdje nema budućnosti…”
“Ali on ne želi otići! Kaže da će ostati sa mnom kad dobijem penziju…”
Jasmina me pogledala tužno: “Mama, on te voli na svoj način, ali mislim da ne shvaća koliko te boli to što radi. Djeca danas gledaju samo kroz novac…”
Nakon tog razgovora odlučila sam popričati s Emirom još jednom. Sjeli smo navečer u dvorištu.
“Emire, znaš li ti što znači biti obitelj? Nije to samo čekanje da netko dobije penziju ili pošalje pare iz Njemačke. To je kad si tu jedno za drugo kad je najteže. Ja bih dala sve za tebe – ali ne mogu ti dati sebe ako me vidiš samo kao bankomat.”
Gledao me dugo šutke, a onda tiho rekao: “Bako… možda si u pravu. Ne znam više ni ja što želim… Svi odlaze, svi traže lakši put… Ja ne znam kako biti drugačiji.”
Zagrlila sam ga i osjetila kako mi suze klize niz lice. Možda nisam uspjela biti najbolja baka na svijetu, ali barem sam pokušala pokazati mu što znači ljubav bez uvjeta.
Danas sjedim sama za istim stolom i pitam se: Jesam li pogriješila što sam sve dala obitelji? Jesmo li izgubili ono najvažnije – toplinu doma – u trci za novcem i boljim životom?
Što vi mislite – vrijedi li žrtvovati sebe za obitelj ako vas na kraju gledaju samo kroz novac?