Kad potpis znači kraj: Priča o izdaji vlastite krvi
“Prosim vas, potpišite ovdje,” rekao je notar mirnim glasom, a meni su ruke zadrhtale. Pogledala sam prema sinu, Davoru, koji je sjedio do mene, ozbiljan, ali s onim blagim osmijehom koji koristi kad nešto skriva. “Mama, stvarno, to je samo formalnost. Tako svi rade danas. Znaš da želimo samo najbolje za tebe i djecu,” ponavljao je već tjednima. Ali sada, kad mi je pero dotaknulo papir, osjetila sam hladan znoj niz leđa.
Još sat vremena ranije sjedila sam na suvozačevom mjestu njegovog auta. Ulica ispred zgrade bila je prepuna auta, a ja sam stiskala torbicu kao da mi život ovisi o njoj. Davor je pričao brzo, uvjeravao me da je to zbog sigurnosti, zbog unuka, zbog poreza. “Znaš, mama, ako se nešto dogodi, bolje je da stan bude na meni. Tako je lakše svima. Ti ostaješ tu do kraja života, naravno! Samo papir, ništa se ne mijenja.”
Ali ja nisam bila sigurna. Sjećanja na dane kad sam s pokojnim mužem, Ivanom, slagala pločice u toj kuhinji, kad smo zajedno birali zavjese i kad smo prvi put donijeli Davora iz bolnice u taj stan – sve mi se to vrtjelo po glavi. Taj stan nije bio samo zidovi i prozori. Bio je to moj život.
“Gospođo Marija, molim vas…” Notar me pogledao preko naočala. Snaša, Mirela, sjedila je s druge strane stola i nervozno tipkala po mobitelu. Nikad nisam bila sigurna što misli o meni. Uvijek ljubazna, ali hladna. Davor ju je pogledao i klimnuo joj glavom.
“Mama, stvarno nemaš razloga za brigu. Sve ostaje isto. Samo potpiši i idemo kući na ručak. Znaš da unuci čekaju,” rekao je tiho.
Pogledala sam papir. Prijenos vlasništva stana na Davora. Bez ikakvih uvjeta. Bez prava plodouživanja. Bez ikakve zaštite za mene. Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.
“A što ako…” počela sam tiho.
“Što ako što? Mama, pa ne misliš valjda da bih te izbacio? Pa ja sam tvoj sin!” Davor se nasmijao, ali oči su mu bile tvrde.
Sjetila sam se susjede Ruže iz trećeg kata koja je prije dvije godine završila u domu kad joj je sin prodao stan bez njezinog znanja. Svi su šaptali po stubištu kako joj djeca nisu ni došla u posjetu otkad su uzeli novac.
“Ne znam… Možda bih ipak trebala pitati odvjetnika…” prošaptala sam.
Mirela je podigla pogled s mobitela: “Marija, pa zar nam ne vjeruješ? Davor sve radi za tvoje dobro. Danas svi tako rješavaju imovinu. Ako ne potpišeš sad, kasnije će biti još komplikacija.” Njezine riječi bile su hladne kao led.
Notar je pogledao na sat: “Imamo još pet minuta do sljedećeg termina. Molim vas da odlučite.”
Osjetila sam pritisak sa svih strana. Davor me gledao s očekivanjem, Mirela s nestrpljenjem, notar s ravnodušnošću. U tom trenutku osjetila sam se kao dijete koje mora poslušati odrasle.
Drhtavom rukom potpisala sam papir.
Na povratku kući vladala je tišina. Davor je vozio brzo, a ja sam gledala kroz prozor i pokušavala suspregnuti suze. Kad smo stigli pred zgradu, Davor mi je samo kratko rekao: “Vidjet ćeš da će sve biti u redu.”
Tjedni su prolazili. Prvih dana ništa se nije promijenilo – osim što me Davor sve rjeđe zvao na ručak. Unuci su dolazili samo kad ih je trebalo pričuvati. Mirela mi se više nije javljala na telefon.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz banke – obavijest o kreditu na stan koji više nije bio moj. Pozvala sam Davora, ali nije odgovarao danima. Kad se napokon javio, bio je kratak: “Mama, nemoj se brinuti za to. To su naše stvari.” Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama.
Počela sam gubiti san. Svaku noć sam gledala u strop i pitala se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li bila preblaga? Jesam li trebala više vjerovati sebi nego njima?
Jednog jutra pokucali su mi na vrata ljudi iz banke – rekli su da moram napustiti stan jer nije više moj i jer Davor ne plaća kredit. Srušio mi se svijet.
Stajala sam na stubištu sa svojim koferom i gledala vrata iza kojih sam provela cijeli život. Susjedi su šaptali iza leđa: “Jadna Marija… Tko bi rekao da će joj to napraviti vlastiti sin…”
Sada sjedim u maloj sobi doma za starije osobe u predgrađu Sarajeva i pišem ovu priču jer ne želim da itko drugi prođe kroz ovo što sam ja prošla.
Pitam se: Kako smo došli do toga da vlastita djeca mogu ovako izdati roditelje? Je li ljubav prema novcu jača od ljubavi prema majci? Što biste vi učinili na mom mjestu?