Kad prošlost pokuca na vrata: Povratak Edina
Zvonjava je razderala nedjeljno prijepodne kao oštar nož. Srce mi je preskočilo otkucaj dok sam brisala ruke o staru kuhinjsku krpu, pokušavajući ignorirati osjećaj da će se nešto nepovratno promijeniti. Otvorila sam vrata i na trenutak pomislila da gledam utvaru – Edin je stajao ispred mene, u istom onom sivom kaputu koji je nosio kad je odlazio. Torba s poderanim šavom visila mu je s ramena, a oči… oči su mu bile dublje, tamnije, kao da su u njih upisane sve noći koje smo proveli odvojeno.
“Mogu li ući?” pitao je tiho, glas mu je podrhtavao kao da se boji vlastitih riječi.
Stajala sam nijema, osjećajući kako mi se u grudima skuplja oluja. Godinu dana tišine, godinu dana pitanja bez odgovora, godinu dana u kojima sam svaku večer gledala prema vratima, nadajući se da će se pojaviti – a kad bi došla zora, mrzila bih sebe zbog te nade.
“Zašto si došao?” izustila sam napokon, glas mi je bio hladniji nego što sam željela.
Edin je slegnuo ramenima, pogledao u pod. “Nisam mogao više… tamo gdje sam bio. Sve me podsjećalo na tebe. Na nas. Na ono što sam izgubio.”
Pustila sam ga unutra, ali nisam znala puštam li ga u stan ili u svoj život. Sjeo je za stol, onaj isti stol za kojim smo nekad zajedno pili jutarnju kafu dok su djeca još spavala. Sad su i oni otišli – Lejla studira u Zagrebu, a Amar radi u Njemačkoj. Ostala sam sama s tišinom koju je Edin ostavio za sobom.
“Znaš li koliko si me povrijedio?” pitala sam ga, pokušavajući zadržati suze.
“Znam, Alma… Znam. Svaku noć sam mislio na to. Ali nisam znao kako drugačije. Gušio sam se ovdje. Nisam više mogao biti onaj isti čovjek.”
“A ja? Jesi li mislio na mene? Na to kako ću ja preživjeti? Kako ću objasniti djeci da im je otac otišao bez riječi?”
Edin je šutio. Ruke su mu drhtale dok je vrtio šalicu koju sam mu nesvjesno stavila pred njega. U toj tišini čula sam vlastito disanje, svaki otkucaj srca bio je kao udarac čekića.
“Alma, nisam došao tražiti oprost. Znam da ga ne zaslužujem. Ali želim ti reći istinu. Otišao sam jer sam bio slab. Jer sam mislio da ću negdje drugdje pronaći sebe. Ali nisam našao ništa osim praznine. I shvatio sam da sam tebe izgubio – i da bez tebe nemam ništa.”
Sjetila sam se noći kad je otišao. Svađa zbog sitnice – zaboravljene kupovine, umora nakon posla, neizgovorenih zamjerki koje su godinama rasle među nama kao korov. Rekao je da mora otići, da više ne može disati pod istim krovom sa mnom. Nisam ga zaustavila. Možda zato što sam bila previše ponosna ili previše umorna od borbe.
“Edine, znaš li koliko puta sam poželjela da te nema? Da mogu izbrisati sve godine s tobom? Ali onda bih se sjetila Lejle kad je imala temperaturu i ti si cijelu noć sjedio uz njen krevet. Ili Amara kad si ga učio voziti bicikl… Ne mogu izbrisati te uspomene. Ali ne mogu ni zaboraviti bol koju si mi nanio.”
Edin je ustao i prišao mi bliže nego što sam željela. “Ne tražim da zaboraviš. Samo želim da znaš da mi je žao. I da bih volio pokušati opet – ako mi dopustiš.”
U tom trenutku zazvonio je mobitel – Lejla. “Mama, jesi dobro? Sanjala sam te sinoć… Bila si tužna.” Glas joj je bio zabrinut.
“Dobro sam, dušo,” slagala sam automatski, gledajući Edina kako stoji kraj prozora i gleda van, kao da traži izlaz iz vlastite krivnje.
Nakon što smo završile razgovor, sjela sam nasuprot Edinu. “Ne znam mogu li ti opet vjerovati,” rekla sam iskreno.
On je klimnuo glavom. “Znam da ne mogu tražiti od tebe da zaboraviš sve što se dogodilo. Ali želim biti ovdje – makar kao prijatelj, ako ništa drugo. Ne želim više bježati od onoga što jesam i što smo bili zajedno.”
U meni se vodila bitka – između želje za blizinom i straha od ponovnog razočaranja. Sjetila sam se susjeda Ivana koji je prije mjesec dana izgubio ženu; svaki dan sjedi na klupi ispred zgrade i gleda u prazno, kao da čeka da mu se vrati prošlost. Sjetila sam se i svoje majke koja mi je uvijek govorila: “Alma, život ti neće dati drugu šansu ako je ne uzmeš sama.” Ali što ako ta šansa znači još više boli?
Dan se polako pretvarao u večer dok smo sjedili u tišini koju više nismo znali ispuniti riječima.
“Hoćeš li ostati na večeri?” upitala sam ga napokon.
Edin me pogledao s nadom u očima koju nisam vidjela godinama.
“Ostat ću – ako želiš,” odgovorio je tiho.
Dok sam pripremala večeru, osjećala sam kako mi srce lupa brže nego ikad prije. Nisam znala što će biti sutra – ali znala sam da više ne mogu živjeti u prošlosti.
Možda svi zaslužujemo drugu šansu… Ali kako znati kad ju treba dati?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste otvorili vrata prošlosti ili ih zauvijek zatvorili?