Kad prošlost pokuca na vrata: Priča o izgubljenoj ljubavi i izborima
“Marta? Jesi li to ti?”
Zastala sam usred gužve u šalter sali, dok su ljudi nervozno premještali težinu s noge na nogu, čekajući svoj red. Glas mi je bio poznat, ali lice mi je na trenutak pobjeglo iz sjećanja. Pogledala sam gore i ugledala Darija. Onog Darija. Prvu ljubav, onu koja te obilježi zauvijek, bez obzira koliko godina prošlo. U tom trenutku, sve što sam bila – supruga, majka, zaposlenica u općini – nestalo je. Ostala sam samo ona djevojka iz srednje škole, s leptirićima u trbuhu i snovima o velikim ljubavima.
“Dario… Bože, koliko je prošlo?” promucala sam, osjećajući kako mi obrazi gore.
“Dvadeset i dvije godine,” nasmiješio se onim istim osmijehom zbog kojeg sam nekad gubila tlo pod nogama. “Nisam mislio da ću te ikad više vidjeti.”
Nisam planirala taj susret. Samo sam došla po novi osobni, umorna od posla, u starom kaputu koji je već na laktovima bio iznošen. Ali sudbina ima svoje načine. I dok smo stajali tamo, okruženi nepoznatim ljudima i zvukom brojeva koji su se izmjenjivali na displeju, sve se vratilo – miris proljeća kad smo prvi put poljubili jedno drugo iza škole, suze kad je otišao studirati u Sarajevo, obećanja koja su nestala u magli svakodnevice.
“Marta! Broj 47!” viknula je službenica. Trgnula sam se i požurila prema šalteru, ali Dario me pratio pogledom. Kad sam završila, čekao me ispred zgrade.
“Hoćeš na kavu? Samo deset minuta…” pitao je tiho.
Zastala sam. Znala sam da ne bih trebala. Imam muža, djecu, život koji smo gradili godinama. Ali nešto u meni je vrištalo za tim razgovorom. Pristala sam.
Sjeli smo u mali kafić preko puta općine. Dario je pričao o svom životu – razveo se prije tri godine, ima sina koji živi s bivšom ženom u Mostaru, radi kao arhitekt i često putuje. Ja sam pričala o sebi – o Ivanu, mužu kojeg volim na svoj način, o našoj kćeri Lani koja ove godine upisuje fakultet, o poslu koji me iscrpljuje ali daje osjećaj sigurnosti.
“Znaš,” rekao je Dario odjednom ozbiljno, “nikad nisam prestao misliti na tebe. Čak i kad sam bio s drugima, uvijek si bila tu negdje… kao da si ostavila trag koji ne mogu izbrisati.”
Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam znala što reći. U meni se borila krivnja s čežnjom koju nisam htjela priznati ni sebi.
Kad sam došla kući kasnije nego inače, Ivan me dočekao u kuhinji.
“Gdje si bila? Zvala sam te nekoliko puta,” rekao je bez pozdrava.
“Srela sam Darija… znaš, onog iz srednje škole. Popili smo kavu.”
Ivan je šutio nekoliko sekundi, a onda hladno rekao: “Ako misliš da trebaš razgovarati s njim, možda bi trebala razmisliti gdje ti je mjesto. Ne želim da mi žena sjedi s bivšim ljubavima po kafićima.”
“Ivane, nije to ništa… samo smo pričali o životu!”
“Marta, ili on ili ja. Ako ti treba on, izvoli – vrata su ti otvorena!”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Ivana kako diše pored mene i pitala se gdje smo to skrenuli s puta. Nije bilo strasti kao nekad, ali bilo je poštovanja i navike. S druge strane, Dario je bio podsjetnik na ono što sam nekad bila – mlada, slobodna, puna snova.
Sljedećih dana Dario mi je slao poruke. Nije tražio ništa osim razgovora – o prošlosti, o tome što nas je oblikovalo. Počela sam ga viđati povremeno nakon posla; osjećala sam se živom kao nikad zadnjih godina.
Ali svaki put kad bih došla kući, osjećala bih težinu Ivanovih pogleda i šutnje koja je postajala sve gušća.
Jedne večeri Lana me pitala: “Mama, jesi li ti sretna?”
Zastala sam s tanjurom u ruci. “Zašto to pitaš?”
“Ne znam… nekako si drugačija zadnjih dana.” Pogledala me onim svojim mudrim očima koje su uvijek vidjele više nego što bih htjela priznati.
Te noći odlučila sam razgovarati s Ivanom.
“Ivane, ne znam što da radim. Ne želim izgubiti ni tebe ni sebe. Osjećam se kao da sam negdje putem zaboravila tko sam bila prije nego što smo postali roditelji i supružnici. Dario me podsjetio na to… ali ne želim uništiti našu obitelj zbog prošlosti.”
Ivan je dugo šutio pa rekao: “Možda bi trebala otići na neko vrijeme kod mame u Osijek. Razmisli što želiš. Ja ne mogu živjeti u ovakvoj nesigurnosti.”
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod mame. Prvi put nakon dvadeset godina bila sam sama sa sobom i svojim mislima. Mama me gledala zabrinuto dok sam joj pričala sve.
“Dijete moje,” rekla je tiho, “život nije crno-bijel. Ali srce zna gdje mu je dom. Samo nemoj donositi odluke iz inata ili straha od samoće.”
Dani su prolazili sporo. Dario me zvao svaki dan; Ivan nije zvao nijednom.
Jedne večeri sjela sam na balkon i gledala svjetla grada.
Pitala sam se: Je li moguće voljeti dvoje ljudi na različite načine? Je li pogrešno poželjeti još jednom osjetiti leptiriće u trbuhu kad znaš da te kod kuće čeka mirna luka?
Možda ste vi imali sličnu dilemu? Što biste vi napravili na mom mjestu?