Kad prošlost pokuca na vrata: Priča o izgubljenoj ljubavi i obiteljskim tajnama
“Tko ste vi?” – pitala me žena na vratima, a glas joj je zadrhtao baš kao i moj. Stajala sam na pragu kuće u predgrađu Sarajeva, stežući torbu kao da će mi ona dati snagu. Nisam joj odmah odgovorila. Gledala sam u njezine oči, tamne i prodorne, oči koje su me podsjećale na moje vlastite. U tom trenutku, srce mi je tuklo kao da sam opet ona djevojka iz Mostara, koja je prije četrdeset godina prvi put poljubila Damira pod starim platnom na Španskom trgu.
“Zovem se Ljiljana. Tražim Damira,” izustila sam napokon, a riječi su mi zapele u grlu. Žena je na trenutak zažmirila, kao da pokušava prizvati neko davno sjećanje. “On… nije kod kuće. Tko ste mu vi?”
Nisam znala što reći. Nisam ni sama znala zašto sam došla. Godinama sam živjela u Zagrebu, udala se za Ivana, rodila sina i kćer, radila kao učiteljica. Damir je bio mladenačka ljubav, nešto što sam zakopala duboko u sebi, uvjeravajući se da je prošlost prošla s razlogom. Ali kad sam napunila šezdeset godina i djeca su otišla svojim putem, a Ivan postao samo tiha sjena u stanu, počela sam osjećati prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.
Sjećanja su navirala svake noći. Miris kiše na vrelom hercegovačkom asfaltu, Damirov smijeh dok mi šapće stihove Maka Dizdara, naši planovi o zajedničkom životu u Sarajevu… Sve dok nije došao rat i sve prekinuo. On je otišao, ja sam ostala. Pisali smo si neko vrijeme, ali onda su pisma prestala dolaziti. Mislila sam da je poginuo ili da me zaboravio.
“Možda je bolje da odete,” rekla je žena tiho, ali nisam mogla otići. “Molim vas… samo želim razgovarati s njim. Prošlo je toliko godina.”
U tom trenutku začula sam glas iza nje: “Ko je to, Amra?” Damir. Prepoznala bih taj glas bilo gdje. Izašao je iz hodnika, sijeda kosa, ali isti onaj pogled pun topline i tuge. Kad me ugledao, zastao je kao ukopan.
“Ljiljana?”
Nisam mogla govoriti. Suze su mi navrle na oči. Amra nas je gledala zbunjeno, a onda odjednom – kao da joj je nešto sinulo – povukla Damira za rukav.
“Ovo je ona? Ona Ljiljana?”
Damir je samo klimnuo glavom. Sjeli smo za kuhinjski stol, a tišina među nama bila je teža od svih riječi koje smo mogli izgovoriti.
“Zašto si došla?” pitao me napokon.
“Morala sam znati… Jesi li sretan? Jesi li me zaboravio?”
Damir je pogledao Amru pa mene. “Nisam te zaboravio nikad. Ali život… život nas nosi kamo hoće.”
Amra je tada ustala i otišla u drugu sobu. Ostali smo sami.
“Znaš li da sam godinama mislio da si poginula? Kad su prestala dolaziti tvoja pisma… Slomilo me to.”
Objasnila sam mu kako su granate pogodile našu kuću i kako sam s obitelji izbjegla u Zagreb. Kako nisam imala pojma gdje je on, ni kako ga pronaći. Kako sam se udala za Ivana jer sam mislila da Damira više nema.
Damir je šutio dugo, a onda rekao: “I ja sam se oženio jer nisam mogao više čekati. Amra… ona mi je spasila život kad nisam imao nikoga.”
Pogledala sam ga kroz suze. “Ali zašto onda… zašto ona izgleda kao ja?”
Damir se nasmijao kroz tugu. “Možda zato što te nikad nisam prestao voljeti. Tražio sam tebe u svakoj ženi koju sam upoznao. A Amra… ona ima tvoje oči, tvoj osmijeh. Možda sam bio sebičan.”
U tom trenutku Amra se vratila s djevojkom od dvadesetak godina. “Ovo je moja kćerka Hana,” rekla je tiho.
Hana me pogledala znatiželjno i zbunjeno. Imala je moje crte lica – visoke jagodice, tamne obrve, čak i isti način na koji naginje glavu kad sluša.
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja.
Damir je primijetio moj pogled i tiho rekao: “Nije tvoja… ali možda bi mogla biti. Život nam ponekad vrati ono što nam uzme na najčudnije načine.”
Sjedili smo tako još dugo, pričali o prošlosti i sadašnjosti, o izgubljenim godinama i propuštenim prilikama. Amra mi je donijela kavu i kolače, a Hana me pitala o Mostaru i Zagrebu kao da želi nadoknaditi sve što nije znala.
Kad sam odlazila, Damir me ispratio do vrata.
“Znaš,” rekao je tiho, “da si došla ranije… možda bi sve bilo drugačije.”
Pogledala sam ga kroz suze i nasmiješila se prvi put tog dana.
“Možda… ali možda smo baš ovako trebali naučiti što znači voljeti i gubiti.”
Vratila sam se u Zagreb s osjećajem mira koji nisam imala godinama. Prva ljubav nikad ne nestaje – samo promijeni oblik.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da sam imala više hrabrosti ranije? Koliko nas još živi sa srcem punim neizgovorenih riječi i neostvarenih snova?