Kad sam ostala sama s Leonom, svekrva mi je ponudila nešto što mi je slomilo srce
“Ne možeš sama, Jasmina. Razmisli još jednom. Daj mi malog, kod mene će imati sve što mu treba.” Glas moje svekrve, Ankice, odzvanjao je u mojoj glavi kao da mi netko čekićem lupa po sljepoočnicama. Stajala je na pragu mog stana u Novom Zagrebu, s onim svojim hladnim pogledom i torbom punom darova za Leona. Moj sin, tek četiri godine, igrao se na podu s autićima, nesvjestan da mu se sudbina lomi iza leđa.
Nikad nisam mislila da ću ostati sama. Dino je bio moj oslonac, ili sam barem tako vjerovala. Kad je otišao – bez riječi, bez objašnjenja, samo poruka na mobitelu: “Ne mogu više. Oprosti.” – osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Prvih dana nisam mogla ustati iz kreveta. Mama me zvala iz Sarajeva svaki dan, ali nisam imala snage ni za razgovor. Leon je bio jedini razlog zbog kojeg sam ustajala, kuhala, disala.
A onda je došla Ankica. Prvo s juhom i kolačima, pa s igračkama i odjećom za Leona. Mislila sam da želi pomoći. Ali kad je izgovorila ono: “Daj mi malog”, sve se u meni prelomilo.
“Ne dolazi u obzir!” viknula sam, glas mi je zadrhtao. “On je moj sin!”
Ankica je stisnula usne. “Jasmina, ti nemaš posao. Stan ti je pod najmom. Dino ti ne šalje ni kune alimentacije. Kod mene bi Leon imao svoju sobu, igračke, išao bi na more svako ljeto…”
“A gdje bih ja bila?” pitala sam tiho.
“Ti… možeš ga viđati kad god želiš. Ali znaš i sama da nisi sposobna sad brinuti o njemu.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam joj htjela pokazati slabost, ali znala sam da ima pravo – barem djelomično. Novac mi je bio pri kraju, posao sam izgubila kad sam ostala trudna jer gazda nije htio trudnicu na blagajni. Prijateljice su nestale kad su shvatile da više ne mogu izlaziti s njima po kafićima. Bila sam sama protiv svih.
Te noći nisam spavala. Leon je spavao pored mene, mirno disao, a ja sam gledala u strop i razmišljala: Možda bi mu stvarno bilo bolje kod Ankice? Možda sam sebična što ga držim uza se dok nemam ništa?
Sljedećih dana Ankica je dolazila svaki dan. Donosila je hranu, slatkiše, čak i omotnicu s novcem koju sam odbila uzeti. Svaki put bi ponovila istu rečenicu: “Razmisli još jednom.” Počela me pritiskati i preko susjeda – odjednom su svi znali za moju situaciju i svi su imali mišljenje.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Bila je to socijalna radnica iz Centra za socijalnu skrb.
“Gospođo Jasmina, dobili smo prijavu da niste u mogućnosti brinuti o djetetu…”
Ruke su mi se tresle dok sam slušala kako nabraja što sve Ankica tvrdi: da Leon nema dovoljno hrane, da sam depresivna, da ne izlazim s njim van…
“To nije istina!” povikala sam očajnički.
“Moramo doći u nadzor”, rekla je službeno.
Kad su došli, stan je bio uredan koliko god sam mogla – ali frižider poluprazan, a ja iscrpljena od neprospavanih noći. Leon se stisnuo uz mene i šapnuo: “Mama, nemoj me dati baki…”
Nakon toga više nisam imala mira. Ankica me zvala svaki dan, prijetila sudom, govorila kako će mi uzeti dijete jer sam nesposobna majka. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda bi Leon bio sretniji bez mene?
Jedne večeri nazvala me mama iz Sarajeva.
“Jasmina, ne smiješ popustiti! Znaš li koliko žena ovdje ostane same s djecom? Snaći ćeš se! Ne daj svoje dijete nikome!”
Te riječi su me trgnule iz letargije. Počela sam tražiti posao po cijelom Zagrebu – čistila sam stubišta, čuvala djecu susjedima, prala prozore po uredima noću dok je Leon spavao kod susjede Mirele. Nije bilo lako – svaki dan borba s umorom, strahom i osjećajem krivnje što ga ostavljam drugima.
Ali malo po malo, stvari su se počele mijenjati. Prijavila sam Dinu na sud zbog alimentacije – nije mu bilo drago, ali sudac mu je odredio plaćanje. Socijalna radnica dolazila je još nekoliko puta i svaki put vidjela da Leon ima sve što mu treba – ljubav prije svega.
Ankica nije odustajala. Jednom me srela na placu i rekla: “Nikad ti neću oprostiti što si mi uzela unuka!”
Pogledala sam je ravno u oči: “Nisam vam ga uzela – on pripada meni koliko i vama. Ali ja sam njegova majka i borit ću se za njega dok dišem!”
Danas Leon ima sedam godina i ide u školu. Još uvijek nemamo puno – ali imamo jedno drugo. Ponekad me pitaju kako sam izdržala sve to.
Ne znam ni sama – možda iz inata, možda iz ljubavi koja nema granica.
Ponekad se pitam: Koliko daleko bi vi išli da zaštitite svoje dijete? Je li ljubav dovoljna kad cijeli svijet okrene leđa?