Kad sam postala gost u vlastitoj obitelji: Priča jedne majke

“Mama, možeš li, molim te, ne ostavljati šalicu na stolu? Djeca trče okolo, može se proliti.” Ivana je govorila tiho, ali u njenom glasu osjećala sam nervozu. Pogledala sam šalicu, pa nju, pa opet šalicu. Nisam ni primijetila da sam je ostavila. “Oprosti, zaboravila sam,” prošaptala sam, osjećajući kako mi obrazi gore od srama.

Nekad sam bila ta koja je Ivani govorila što i kako treba. Sada sam bila ona koja smeta. Preselila sam se kod nje prije četiri mjeseca, nakon što je moj muž Ante preminuo. Kuća je postala prevelika i pretiha, a Ivana me uvjeravala: “Bit će ti lakše s nama, mama. Djeca će te razveseliti, a i meni ćeš pomoći oko svega.” Povjerovala sam joj. Nisam znala da ću postati gost u vlastitom životu.

Prvih tjedan dana bilo je lijepo. Unuci, Luka i Ela, trčali su mi u zagrljaj čim bih ušla u dnevni boravak. Ivanin muž, Dario, bio je ljubazan, pitao me za zdravlje i pričao o poslu. No, ubrzo su počele sitnice: “Mama, možeš li ne soliti juhu toliko? Dario voli blaže.” “Mama, Ela ima alergiju na orahe, pazi što daješ djeci.” “Mama, nemoj vješati rublje vani kad pada kiša.”

Svaki dan osjećala sam se sve manja. U svojoj kući znala sam gdje što stoji, kako se kuha i tko što voli. Ovdje sam stalno pitala: “Smijem li ovo? Trebam li ono?” Jedne večeri, dok su svi gledali televiziju, sjela sam na rub fotelje i pokušala se uključiti u razgovor.

“Luka je danas dobio peticu iz matematike!” ponosno je rekla Ivana.

“Bravo, Luka! Znaš li da je tvoj djed bio odličan matematičar?” pokušala sam povezati prošlost s njihovim životima.

Luka je slegnuo ramenima i nastavio gledati crtić. Nitko nije ništa rekao. Osjetila sam knedlu u grlu.

Počela sam se povlačiti. Ujutro bih ustajala ranije da ne smetam u kupaonici. Kuhala bih sebi kavu i sjedila na balkonu dok svi ne odu. Navečer bih se povukla u svoju sobu čim bi završili s večerom. Ponekad bih čula kako Ivana i Dario šapuću iza zatvorenih vrata.

Jedne subote, dok sam slagala rublje u hodniku, čula sam ih:

“Ne znam više što da radim s njom,” rekla je Ivana tiho.

“Pa nije lako ni njoj,” odgovorio je Dario. “Ali vidiš da djeca više ne idu k njoj kao prije. Stalno je tužna.”

“Možda bi trebala više izlaziti vani, naći društvo svojih godina…”

Osjetila sam kako mi srce lupa. Nisam željela biti teret. Nisam željela biti razlog svađa ili nelagode. Ali nisam znala kamo da idem.

Jednog dana odlučila sam otići do stare prijateljice Milene na kavu. Milena živi sama u malom stanu na Grbavici. Kad sam joj ispričala kako se osjećam, samo me pogledala i rekla:

“Znaš li koliko nas ima takvih? Svi misle da će im biti lakše kad dođu kod djece, a onda shvate da su višak. Djeca imaju svoj život, svoje navike… Mi smo im podsjetnik na ono što su izgubili ili što ne žele biti.”

Vratila sam se kući s težinom u grudima. Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se dana kad je Ivana bila mala – kako bi plakala kad bih otišla na posao, kako bi mi crtala srca na papiru i ostavljala ih pod jastukom. Sada smo dvije strankinje pod istim krovom.

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s Ivanom za stol.

“Ivana, moramo razgovarati,” rekla sam tiho.

Pogledala me iznenađeno.

“Znam da vam smetam. Znam da nisam više ona mama koja sve zna i može. Ali osjećam se izgubljeno ovdje. Ne znam gdje mi je mjesto. Ne želim vam biti teret.”

Ivana je šutjela dugo, a onda joj je glas zadrhtao:

“Mama… nisam znala da se tako osjećaš. Samo… sve se promijenilo otkad si tata umro. I meni fališ kao ona stara ti… Ali ne znam kako da ti pomognem.”

Plakale smo obje te večeri. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me vidi – ne kao nekoga tko smeta ili pomaže oko djece, nego kao majku koja pati.

Nismo riješile sve probleme te noći. Ali počele smo razgovarati – o prošlosti, o tome što nas boli, o tome što nam nedostaje. Počela sam izlaziti s Milenom na kavu jednom tjedno. Ivana me ponekad pita za savjet oko djece ili kuhanja. Nije savršeno – ali više nisam nevidljiva.

Pitam se često: Jesmo li mi majke osuđene da postanemo gosti u životima svoje djece? Ili postoji način da pronađemo novo mjesto za sebe – bez da izgubimo ono staro? Što vi mislite – gdje prestaje majčinstvo, a počinje samoća?