Kad Sam Saznala Da Moje Dijete Nije Moje: Priča o Izgubljenoj i Pronađenoj Ljubavi
“Marija, moramo razgovarati. Sada odmah.” Darijev glas bio je promukao, a oči su mu bježale po pločicama kuhinje. U rukama je stiskao mobitel kao da ga može spasiti od onoga što slijedi. Naša beba, naš mali Filip, spavao je u kolijevci, a ja sam osjećala miris njegove kože i mlijeka. Nisam znala da će mi se svijet srušiti u sljedećoj minuti.
“Zvali su iz bolnice… Marija, nešto nije u redu s papirima. Kažu da… da možda Filip nije naš sin.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. U glavi mi je zujalo, a srce mi je tuklo kao ludo. “Što to pričaš? Kako nije naš? Rodila sam ga! Vidjela sam ga!”
Darijo je sjeo do mene, uhvatio me za ruku. “Kažu da su zamijenili bebe. Da postoji mogućnost… Moramo na testove.”
Tjedni su prolazili kao kroz maglu. Svaki dan bio je borba između nade i straha. Gledala sam Filipa, njegov osmijeh, njegove male prstiće, i pitala se – što ako stvarno nije moj? Kako možeš voljeti nekoga toliko, a da nisi siguran pripada li ti?
Moja mama, Jasna, pokušavala me utješiti. “Ma to su gluposti, Marija. Pogledaj ga, isti je ti kad si bila mala!”
Ali Darijeva sestra Ivana bila je drugačija: “Marija, moraš biti spremna na sve. Znaš kako su kod nas u bolnici – uvijek neka zbrka.” Njene riječi su me boljela više nego što bih priznala.
Kad su stigli rezultati DNK testa, Darijo ih je pročitao prvi. Njegovo lice se slomilo pred mojim očima. “Nije naš… Marija, Filip nije naš sin.”
Vrisnula sam. Nisam mogla disati. Sve ono što sam osjećala prema tom djetetu – ljubav, briga, strah – odjednom je postalo upitno. Što sad? Što ako negdje tamo neka druga žena drži moje dijete u naručju?
Bolnica nas je pozvala na razgovor. S druge strane stola sjedila je druga obitelj – žena mojih godina, crne kose, umornih očiju. Zvala se Amra. Njen muž Emir držao je njihovu bebu – zapravo, našu bebu – u naručju.
“Ne znam što da kažem…” Amra je šaptala kroz suze. “I ja sam ga dojila, gledala kako raste… Kako sad da ga vratim?”
Svi smo plakali. Nitko nije imao odgovore.
Darijo je bio odlučan: “Moramo vratiti djecu pravim roditeljima. To je ispravno.”
Ali ja nisam mogla tako lako pustiti Filipa. “On je moj sin! Ja sam ga nosila kući iz bolnice! Kako da ga samo tako dam?”
Noći su prolazile bez sna. Gledala sam Filipa kako spava i pitala se – hoće li me pamtiti? Hoće li me voljeti kad odem?
Moja svekrva Ružica bila je hladna: “Marija, ne možeš protiv zakona. Dijete mora kući svojoj majci.” Ali moja mama nije odustajala: “Ti si mu majka u srcu! Nema zakona koji to može promijeniti!”
Na kraju smo pristali na zamjenu djece uz prisustvo socijalne službe i psihologa. Taj dan bio je najgori u mom životu. Držala sam Filipa zadnji put, šaptala mu na uho: “Voljet ću te zauvijek, gdje god bio.” Amra mi je predala malu djevojčicu – moju kćer Lejlu – koja me gledala velikim smeđim očima.
Prvi tjedni s Lejlom bili su teški. Plakala je svaku noć, tražila drugu majku. I ja sam plakala s njom, osjećajući se kao prevarantica.
Darijo se trudio: “Marija, ona je naša krv. Moramo joj dati ljubav.” Ali ja sam osjećala prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.
Jednog dana stigla mi je poruka od Amre: “Lejla se smije kad vidi tvoju sliku na zidu. Filip pita za tebe svaki dan.” Počele smo se viđati, razmjenjivati slike i priče o djeci.
S vremenom smo postale prijateljice – dvije žene povezane tragedijom i ljubavlju prema djeci koja su nam bila oduzeta i vraćena.
Danas Lejla trči prema meni raširenih ruku i zove me mama bez straha ili sumnje. Filip mi šalje crteže poštom i piše: “Volim te teta Marija.” Naučila sam voljeti oba djeteta na različite načine.
Ali svake noći pitam se: Jesam li pogriješila što sam ga pustila? Je li krv važnija od ljubavi koju smo izgradili? Može li srce imati dva doma?
Što biste vi učinili na mom mjestu?