Kad sam zaustavila auto i rekla svekrvi: ‘Nazovite tu savršenu ženu da vas odveze na stanicu’
“Ana, znaš, Ivana bi uvijek donijela kolače kad bi nas vozila na stanicu. I uvijek je imala osmijeh na licu, nikad nije kasnila,” rekla je svekrva dok sam pokušavala pronaći parking ispred njihove zgrade. Ruke su mi se znojile na volanu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, ali sam samo kratko odgovorila: “Ivana je prošlost, mama.”
Moj muž, Dario, sjedio je na suvozačkom mjestu i nervozno gledao kroz prozor. Njegov brat Tomislav i sestra Marina već su bili na stanici, čekali su roditelje da im mašu dok vlak ne nestane iza zavoja. Ja sam bila ta koja je uvijek vozila njegove roditelje, nosila im vrećice iz trgovine, slušala njihove priče o ‘boljim vremenima’ i, naravno, o bivšoj djevojci njihovog sina – Ivani.
Ivana je bila savršena. Ivana je bila tiha, poslušna, uvijek spremna pomoći. Ivana je bila iz Zagreba, iz ‘dobre’ obitelji. Ja sam bila iz malog mjesta kraj Tuzle, s roditeljima koji su radili u rudniku i tekstilnoj tvornici. Nikad nisam bila dovoljno dobra za njih.
“Ana, možeš li malo brže? Ne želimo zakasniti na vlak,” dodala je svekrva, pogledavajući me preko naočala. Moj svekar je šutio, ali njegov pogled govorio je više od riječi. Dario je pokušao promijeniti temu: “Mama, Ana radi najbolje što može. Promet je danas užasan.”
“Promet nije bio problem kad nas je Ivana vozila,” nastavila je ona.
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. U meni se nešto prelomilo. Nisam više mogla slušati usporedbe s Ivanom, nisam više mogla biti ta koja uvijek šuti i trpi.
Zaustavila sam auto uz rub ceste, taman ispod stare lipe kod crkve. Okrenula sam se prema njima i rekla glasom koji je drhtao od bijesa i tuge:
“Znate što? Ako mislite da bi vam Ivana bolje odgovarala, slobodno je nazovite da vas odveze na stanicu. Ja više ne mogu ovo slušati. Dosta mi je!”
Svekrva me gledala u šoku. Svekar je prvi put nakon dugo vremena progovorio: “Ana, nemoj tako… Nismo to mislili…”
“Jeste! Svaki put kad otvorite usta, podsjetite me da nisam dovoljno dobra za vašeg sina. Da nisam iz Zagreba, da nisam iz vaše klase. Dosta mi je!”
Dario me uhvatio za ruku: “Ana, molim te…” Ali ja sam već izlazila iz auta.
Stajala sam vani i duboko disala. Osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši pod nogama, ali istovremeno kao da sam prvi put prodisala punim plućima.
Svekrva je izašla iz auta i prišla mi: “Ana… Znam da ti nije lako s nama. Ali znaš kako je to… Navike su čudo. Ivana nam je bila prva…”
“Ali ja sam Darijeva žena! Ja sam ta koja ga voli i koja se trudi za ovu obitelj! Zar to ništa ne znači?” viknula sam kroz suze.
Svekar je došao do nas i tiho rekao: “Ana, oprosti nam. Stari smo ljudi. Ponekad ne znamo kad treba stati.”
Dario je stajao između nas, zbunjen i tužan.
“Znači li to da ćete me napokon prihvatiti? Da ćete prestati pričati o Ivani svaki put kad nešto napravim drugačije?” pitala sam ih.
Svekrva me zagrlila prvi put otkad sam ušla u njihovu obitelj: “Hoćemo, Ana. Obećajem.” U njenom zagrljaju osjetila sam težinu godina nesigurnosti i borbe kako polako nestaje.
Vratili smo se u auto u tišini. Na stanici su nas dočekali Tomislav i Marina. Pogledali su me upitno – znali su da se nešto dogodilo.
Kasnije te večeri, dok smo Dario i ja sjedili sami u stanu, upitao me: “Jesi li dobro?”
“Jesam,” odgovorila sam tiho. “Ali znaš što? Više nikad neću dopustiti da me netko gazi samo zato što nisam njihova slika savršene snahe.”
Dario me poljubio u čelo: “Zaslužuješ poštovanje. I od mene i od svih njih.”
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim ženama koje šute zbog mira u kući, koje trpe uvrede jer misle da tako treba biti. Razmišljala sam o svojoj mami koja nikad nije imala hrabrosti reći svekrvi što misli.
Možda sam danas izgubila mir na kratko, ali dobila sam nešto puno važnije – svoje dostojanstvo.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još čeka trenutak kad će reći – dosta je?