Kad se sin vrati kući: Ljubav, razočarenje i novi početak u malom stanu
“Dario, opet si ostavio čarape po cijelom hodniku! Zar smo se dogovorili da barem to ne radiš?” viknula sam iz kuhinje, pokušavajući zadržati mir dok sam skupljala njegove stvari po stanu. On je samo slegnuo ramenima, pogledao me umorno i tiho rekao: “Mama, izvini. Nisam danas baš svoj.”
Nisam imala snage da mu zamjerim. Moj Dario, moj jedini sin, vratio se kući nakon što ga je život slomio. Prije samo godinu dana bio je sretan, oženjen s Ivanom, imao je dobar posao u banci i planirali su djecu. Sad sjedi na mom starom kauču, gleda kroz prozor na kišni sarajevski dan i šuti satima.
Sjećam se dana kada mi je prvi put rekao da se razvodi. Sjeli smo za kuhinjski stol, on je drhtao dok je pričao, a ja sam osjećala kako mi srce puca. “Mama, nisam uspio. Sve što sam ti obećao… ništa nisam ispunio.”
“Dario, sine, nisi ti kriv za sve. Život je takav. Nisi ti mene razočarao,” rekla sam mu tada, ali znam da me nije čuo. On je uvijek bio previše odgovoran, previše osjećajan. Njegov otac nas je ostavio kad je Dario imao tri godine. Odrasla sam uz njega, radila dva posla da mu ništa ne fali. Nikad nije tražio mnogo – samo malo mira i ljubavi.
Kad se oženio Ivanom, bila sam presretna. Ona iz dobre zagrebačke porodice, obrazovana, lijepa, ali uvijek nekako hladna prema meni. Nikad nije voljela što joj muž šalje novac svojoj majci. “Dario, tvoja mama mora naučiti sama,” znala bi reći kad misli da ne čujem. Nisam joj zamjerala – možda bih i ja bila takva na njenom mjestu.
Njihov brak je pukao iznenada. Dario mi nikad nije rekao pravi razlog. Samo je šutio i pio kafu do kasno u noć. “Nisam bio dovoljno dobar,” ponavljao bi kao mantru.
Sad smo opet zajedno u ovom malom stanu na Grbavici. Ja radim kao medicinska sestra u trećoj smjeni, a on traži posao i pokušava skupiti komadiće svog života. Stan nam je stalno u neredu – njegove knjige na stolu, papiri od biroa po cijeloj kuhinji, prazne šalice od kafe svuda.
Jedne večeri dok sam slagala veš, čula sam ga kako razgovara telefonom:
“Ne mogu sad vani, Amra… Ne osjećam se dobro… Ma nije do tebe… Samo… Ne znam više ni šta želim.”
Amra je bila njegova prijateljica iz djetinjstva. Znam da ga voli još od srednje škole. Ponekad poželim da mu kažem: “Sine, pogledaj oko sebe! Ljubav ti je pred nosom.” Ali ne mogu – to mora sam shvatiti.
Jednog dana došla sam s posla ranije i zatekla ga kako sjedi s Amrom na balkonu. Smijali su se nečemu što nisam čula godinama – njegov iskreni smijeh. Srce mi je zaigralo od sreće.
“Vidim da ste dobro raspoloženi,” rekla sam kroz osmijeh.
“Mama, Amra mi pomaže oko CV-a,” rekao je Dario, ali oči su mu sjajile drugačije.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad sam ga vodila u vrtić po snijegu, o njegovim prvim ljubavima, o tome kako me grlio kad bi pao i ogulio koljeno. Sad je odrastao čovjek sa slomljenim srcem i ja mu više ne mogu pomoći kao prije.
Nekoliko dana kasnije došla sam kući i zatekla stan u još većem neredu nego inače. Dario je sjedio na podu s glavom u rukama.
“Šta je bilo, sine?”
“Ne mogu više ovako, mama… Osjećam se kao teret. Tebi pravim nered, sebi ne mogu pomoći… Možda bi bilo bolje da odem negdje daleko.”
Sjela sam pored njega i zagrlila ga kao kad je bio mali.
“Nisi ti meni teret. Ti si moje dijete. Sve dok dišem, imaš dom ovdje.”
Plakao je dugo te večeri. Prvi put nakon razvoda pustio je suze predamnom.
Sljedećih dana počeo se mijenjati. Više je razgovarao s Amrom, izlazio vani, čak je počeo pomagati oko kuće. Jednog jutra donio mi je kafu u krevet.
“Mama, našao sam posao u jednoj IT firmi. Počinjem idući tjedan.”
Nikad nisam bila ponosnija.
Danas nas dvoje sjedimo na balkonu i gledamo zalazak sunca nad Sarajevom. Dario priča o planovima za budućnost, a ja ga slušam i molim Boga da mu život napokon vrati osmijeh.
Ponekad se pitam: Jesam li ga previše štitila? Jesam li mu dala dovoljno snage za život? Ili možda ljubav majke nikad nije previše? Šta vi mislite – treba li majka pustiti sina da padne ili ga uvijek čekati raširenih ruku?