Kad se sve sruši: Priča o meni, mojoj svekrvi i neočekivanoj brizi

“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Milena!” povikala sam, glas mi je drhtao od nemoći dok sam ležala na kauču, pokrivena dekicom koju mi je ona donijela iz svoje stare kuće. U tom trenutku, kroz prozor se čuo zvuk kiše koja je neumorno lupkala po limenom krovu naše male kuće u predgrađu Sarajeva. Sve je bilo mokro, sivo i hladno – baš kao i moj život otkako me Ivan ostavio.

Prije samo mjesec dana, bila sam zdrava, radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi na Ilidži, a Ivan i ja smo planirali ljetovanje na Jadranu. Onda je došla dijagnoza – multipla skleroza. Sve se promijenilo u nekoliko dana. Ivan nije mogao podnijeti teret. “Nisam ja za ovo, Jasmina… Žao mi je,” rekao je tiho, izbjegavajući moj pogled dok je pakirao svoje stvari. Vrata su se zatvorila za njim i ostala sam sama s tišinom koja je boljela više od bolesti.

Nisam imala snage ni za što. Mama je umrla prije dvije godine, otac živi kod nove žene u Mostaru i rijetko se javlja. Ostala mi je samo Milena – Ivanova majka, žena koju nikad nisam istinski voljela, ali ni mrzila. Bila je stroga, uvijek s nekom primjedbom na moj način kuhanja ili odgoja djece (koje nikad nismo imali). Ipak, kad je čula što se dogodilo, došla je bez riječi, s torbom punom domaćih kolača i toplih čarapa.

Prvih dana bila sam zahvalna. Donosila mi je čaj od kamilice, mijenjala posteljinu, tiho sjedila kraj mene dok sam plakala. Ali onda su počeli problemi. “Jasmina, ne možeš tako! Moraš jesti više! Pogledaj se kako si smršavila!” vikala bi dok bi mi gurala tanjur pod nos. “Nije ovo vrijeme za sažaljenje! Moraš biti jaka!”

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati, čula sam kako razgovara telefonom sa svojom sestrom u Osijeku. “Ne znam koliko ću još moći ovako… Sve sama radim. Jasmina samo leži i plače. Nije ona za mog Ivana bila nikad…” Suze su mi potekle niz lice. Nisam znala boli li me više bolest ili riječi koje su me pogodile kao nož.

Dani su prolazili sporo. Milena je preuzela cijelu kuću – prala je zavjese, premještala namještaj, čak i moje knjige složila po svom ukusu. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Kad bih pokušala nešto napraviti, odmah bi skočila: “Pusti to! Ne znaš ti kako treba!” ili “Nemoj da padneš! Tko će te onda dizati?”

Jednog jutra, dok sam pokušavala ustati iz kreveta bez njene pomoći, pala sam na pod. Milena je dotrčala i počela vikati: “Jesam li ti rekla da me zoveš? Zašto si tako tvrdoglava? Hoćeš da umreš ovdje?” Pogledala sam je kroz suze: “Ne mogu više ovako… Osjećam se kao dijete! Kao da nisam ništa vrijedna!”

Sjele smo za kuhinjski stol. Milena je duboko uzdahnula i prvi put spustila gard: “Znaš li ti koliko je meni teško? Moj sin te ostavio, a ja gledam kako propadaš pred mojim očima. I ja bih najradije pobjegla negdje daleko… Ali ne mogu. Ti si sada moja obitelj.”

Tada sam prvi put shvatila da nije samo meni teško. I ona je izgubila sina – ne doslovno, ali Ivan joj se više ne javlja. I ona je usamljena u ovom gradu gdje nema nikoga osim mene.

Počele smo razgovarati iskreno. Ispričala mi je o svom životu u Slavoniji prije rata, o mužu koji ju je varao i ostavio s dvoje male djece. O tome kako se borila da preživi i kako ju je život naučio biti jaka – možda previše jaka.

Jedne večeri donijela mi je šalicu toplog mlijeka i sjela kraj mene na krevet. “Znaš, Jasmina… Nisam ja uvijek bila ovakva. Ali kad te život gazi, naučiš ne pokazivati slabost. Možda sam te povrijedila svojim riječima… Žao mi je.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se.

Ali problemi nisu nestali. Novca je bilo sve manje – moja plaća na bolovanju nije bila dovoljna za režije i lijekove. Milena je počela prodavati zlatni lančić koji joj je ostao od majke da plati struju. Jedne večeri došla je uplakana: “Nisam mislila da ću dočekati dan kad moram prodati uspomene da bismo preživjele…”

Pokušavala sam pronaći rješenje – pisala sam molbe za socijalnu pomoć, tražila pomoć od prijateljica iz škole. Neki su se javili s riječima podrške, ali malo tko je stvarno mogao pomoći.

Jednog dana zazvonio je telefon – bio je to Ivan. “Jasmina… mogu li doći?” Glas mu je bio tih, slomljen. Došao je navečer, sjeli smo svi troje za stol. Ivan nije mogao gledati ni mene ni majku u oči.

“Znam da sam pogriješio… Bio sam kukavica,” rekao je tiho. Milena ga je pogledala s tugom: “Sine, nisi samo Jasminu ostavio – ostavio si i mene.” Ivan se rasplakao prvi put otkad ga znam.

Te večeri nismo ništa riješili, ali nešto se promijenilo među nama troje. Počeli smo razgovarati iskreno o svemu što nas boli – o strahu od bolesti, o osjećaju izdaje, o tome kako nas život može slomiti kad to najmanje očekujemo.

Danas još uvijek živimo zajedno – Milena i ja smo postale saveznice u borbi protiv svakodnevnih problema. Ivan dolazi češće, pomaže koliko može. Nije lako – ima dana kad bih najradije pobjegla negdje daleko gdje me nitko ne poznaje.

Ali možda prava snaga nije u tome da sve izdržiš sama, nego da priznaš kad ti treba pomoć – čak i od onih od kojih to najmanje očekuješ.

Pitam se često: Koliko daleko možemo ići iz zahvalnosti? Kada zahvalnost postane teret? Je li moguće oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili?