Kad se svijet sruši: Kako sam spašavala sestru i sebe u isto vrijeme

“Nema više ni za kruh, Ana…” Ivana je šaptala, a suze su joj klizile niz lice. Sjedile smo na starom kauču u njenom stanu u Novom Zagrebu, dok su vani prolaznici žurili svojim životima, nesvjesni da se naš svijet upravo raspada. U ruci sam stiskala pozivnicu za vlastito vjenčanje, a u glavi mi je odzvanjalo njeno priznanje. Kako da slavim ljubav dok moja sestra nema što jesti?

“Ivana, zašto mi nisi ranije rekla?” pitala sam, glasom koji je drhtao od bijesa i tuge. “Zato što si ti uvijek bila ona koja spašava. Nisam htjela opet biti tvoj problem,” odgovorila je, gledajući u pod. U tom trenutku, sve moje brige oko boje cvijeća, popisa gostiju i Markove mame koja je inzistirala na tradiciji, postale su nevažne. Moja sestra je gladna. Moja sestra se srami.

Marko je te večeri došao po mene. “Što se dogodilo? Izgledaš kao da si vidjela duha,” rekao je, a ja sam mu samo pružila ruku. “Moramo pomoći Ivani. Ne pitaj ništa, molim te, samo mi vjeruj.” Pogledao me, zbunjen, ali nije postavljao pitanja. To sam voljela kod njega – kad je stvarno važno, znao je šutjeti.

Sljedećih dana, sve se promijenilo. Umjesto da biram haljinu, obilazila sam trgovine s Ivanom, tražeći popuste, skupljajući račune i računajući svaku kunu. Marko je predložio da Ivana preseli kod nas dok ne nađe posao, ali ona je odbila. “Ne mogu ti to napraviti, Ana. Ti imaš svoj život. Neću biti teret.”

“Nisi teret, Ivana. Ti si moja sestra. Zajedno smo prošle i gore stvari. Sjećaš se kad je tata otišao? Ostale smo same s mamom, a preživjele smo. Preživjet ćemo i ovo.”

Ali nije bilo lako. Mama je, naravno, imala svoje mišljenje. “Uvijek si ti ta koja sve rješava, Ana. Pusti Ivanu da odraste. Mora naučiti sama. Ne možeš je stalno spašavati.” Sjećam se kako sam vikala na nju preko telefona, suznih očiju: “Mama, ona je gladna! Kako možeš biti tako hladna?” “Nisam hladna, samo sam umorna. Cijeli život vučem vas dvije. Sad ste odrasle. Vrijeme je da same nosite svoje terete.”

Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. Osjećala sam se kao da sam između dvije vatre: s jedne strane sestra kojoj sam bila jedina nada, s druge strane Marko i njegova obitelj, koji su očekivali da budem vesela mladenka, spremna na novi početak. A ja sam se raspadala iznutra.

Jedne večeri, dok sam s Ivanom sjedila u njenoj kuhinji, ona je tiho rekla: “Znaš, Ana, ponekad poželim nestati. Da ne moram gledati kako tebe svi vole, a mene svi sažalijevaju.” Pogledala sam je, šokirana. “Ivana, ne smiješ tako razmišljati. Ti si moja sestra. Volim te više od svega. Zajedno ćemo iz ovoga izaći. Obećavam.”

Počela sam joj tražiti posao, pisati molbe, slati životopise. Svaki dan sam joj donosila vrećicu hrane, i svaki put bi mi zahvaljivala s onim tužnim osmijehom koji mi je parao srce. Marko je bio uz mene, ali počeli smo se svađati. “Ana, ne možeš živjeti njen život. Mi imamo svoje probleme. Što ako se ovo nikad ne promijeni?” “Ne mogu je pustiti, Marko. Ne mogu.”

Vjenčanje se približavalo, a ja sam bila sve umornija. Mama je odbijala doći, tvrdeći da je sve to “cirkus” i da bi radije ostala doma. Markova mama je prigovarala zbog svake sitnice, a ja sam se osjećala kao da gubim tlo pod nogama. Ivana je, na kraju, pristala doći na vjenčanje, ali samo zato što sam je molila.

Na dan vjenčanja, dok sam stajala pred ogledalom, Ivana je ušla u sobu. Bila je blijeda, ali nasmijana. “Znaš, Ana, danas sam dobila poziv na razgovor za posao. Možda se ipak nešto mijenja.” Zagrlila sam je, suze su mi navrle na oči. “Zajedno smo, Ivana. To je najvažnije.”

Tijekom svadbe, gledala sam je kako pleše s osmijehom, prvi put nakon dugo vremena. Marko me poljubio i šapnuo: “Vidiš? Sve će biti dobro.” Nisam bila sigurna, ali prvi put sam povjerovala da možda stvarno hoće.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Ivana radi u maloj knjižari. Nije bajka, ali je sretna. Ja i Marko gradimo svoj život, ali uvijek ostavljamo mjesta za nju. Mama se polako vraća u naš život, ali rane su još svježe.

Ponekad se pitam: Jesam li napravila pravu stvar? Je li ljubav dovoljna da premosti sve prepreke? Možda vi znate odgovor bolje od mene. Što biste vi učinili na mom mjestu?