Kad se svijet sruši: Priča o samoći i borbi majke

“Ivana, nisi trebala tako rano rađati. Da si studirala, sad bi imala posao i ne bi ovako patila!” – riječi moje majke odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila na hladnoj plastičnoj stolici u hodniku pedijatrije. Luka je spavao u mom naručju, sitno dišući, a ja sam pokušavala ne zaplakati pred doktoricom koja je upravo prošla pored nas.

Nekad sam bila ona djevojka iz Novog Zagreba koja je vjerovala da je život predvidljiv – završiš školu, zaljubiš se, udaš, rodiš dijete i sve ide svojim tokom. Imala sam sve: muža Davora koji me volio, roditelje koji su me podržavali, brata Tomislava koji je uvijek bio tu za mene. Kad sam ostala trudna s 23 godine, svi su slavili. “Bit će to pravi mali Zagrepčanin!” smijao se tata dok je nazdravljao rakijom.

Luka se rodio zdrav, snažan dječak s crnom kosom i očima na Davora. Prvih nekoliko mjeseci bili su čista sreća. Davor je dolazio s posla noseći cvijeće, mama je kuhala juhe i donosila kolače, a prijateljice su mi slale poruke podrške. Osjećala sam se kao da sam zaštićena debelim zidom ljubavi.

A onda, jedne noći, Luka je počeo teško disati. Njegovo tijelo treslo se od temperature, a ja sam panično zvala hitnu. U bolnici su rekli da ima upalu pluća, ali nešto nije bilo u redu – nije reagirao na terapiju. Dani su prolazili u magli straha i umora. Davor je dolazio sve rjeđe. “Moram raditi, Ivana, ne mogu stalno biti tamo!” vikao je preko telefona.

Mama je prvi put došla nakon tjedan dana. Sjela je na rub kreveta i gledala me bez riječi. “Ivana, možda si trebala pričekati s djecom. Da si završila fakultet, sad bi imala novaca za privatne doktore.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Zar je moguće da joj je to prvo što mi ima reći?

Brat Tomislav nije se javljao. Poslala sam mu poruku: “Luka je loše. Trebam te.” Odgovor nije stigao.

Prijateljice su nestale kao da ih nikad nije bilo. Jedna po jedna prestale su odgovarati na poruke. Samo Marija mi je jednom napisala: “Znaš da te volim, ali ne mogu gledati bolesnu djecu. To me previše podsjeća na moju sestru…” Nisam joj zamjerila, ali osjećala sam se još usamljenije.

Dani u bolnici pretvorili su se u tjedne. Luka je bio priključen na aparate, a ja sam spavala na stolici pored njegovog kreveta. Sestre su me gledale sažaljivo, ali nitko nije imao vremena za razgovor. Jedne noći, kad sam mislila da ću poludjeti od umora i straha, prišla mi je starija žena iz susjedne sobe.

“Znaš, draga, ja sam prošla isto s mojom Anom prije dvadeset godina. Svi su me tada ostavili. Ali djeca osjete našu snagu. Ne smiješ posustati.”

Te riječi bile su mi jedina utjeha.

Davor se pojavio nakon tri tjedna s koferom u ruci.

“Ivana, ne mogu više ovo izdržati. Vraćam se kod mame dok se sve ne smiri. Ti si ionako uvijek bila jača od mene.”

Nisam ga pokušala zaustaviti. Samo sam gledala kroz prozor bolnice na kišni Zagreb i pitala se gdje su nestali svi oni ljudi koji su mi obećali ljubav i podršku.

Jednog jutra doktorica mi je rekla: “Luka će morati na operaciju srca u Splitu. Morate biti spremni na sve.”

Spremni na sve? Kako biti spreman kad nemaš nikoga osim sebe?

Put do Splita bio je dug i tih. U vlaku sam držala Luku u naručju i gledala kroz prozor kako kiša pere prljave prozore vagona. Nitko me nije ispratio na kolodvoru.

U splitskoj bolnici upoznala sam Lejlu iz Mostara čija je kćerka imala istu dijagnozu kao Luka. Sjeli smo zajedno na klupu ispred bolnice.

“Znaš li ti koliko nas ima ovakvih? Majki koje su ostale same kad je najteže?” pitala me tiho.

Suze su mi potekle niz lice prvi put nakon dugo vremena.

Operacija je trajala šest sati. Sjedila sam sama u čekaonici i molila Boga da mi ostavi sina. Kad su mi rekli da je preživio, pala sam na koljena od zahvalnosti.

Nakon povratka u Zagreb ništa više nije bilo isto. Davor se nije vratio. Mama me zvala samo kad joj je trebalo nešto iz trgovine. Brat Tomislav poslao mi je poruku: “Sorry što nisam bio tu, imao sam svojih problema.” Prijateljice su nastavile sa svojim životima.

Ali Luka je živio. Svaki njegov osmijeh bio mi je nagrada za sve prolivene suze i neprospavane noći.

Danas radim kao blagajnica u malom dućanu na Trešnjevci i svaku večer grlim svog sina jače nego ikad prije.

Ponekad se pitam: gdje nestane ljubav kad nam najviše treba? I zašto društvo tako lako okrene leđa onima koji pate? Možda netko od vas ima odgovor.