Kad se svjetla ugase: Priča o oproštaju i novim počecima

“Ne možeš mi to napraviti, Damire! Dvadeset godina sam ovdje, dvadeset godina!” viknula sam, glas mi je pucao dok sam stajala nasred hodnika HRT-a, držeći u ruci scenarij za još jednu epizodu ‘Zvonka i prijatelja’. Damir je izbjegavao moj pogled, zureći u pod kao da će mu pločice dati odgovor koji meni ne može. “Ivana, nije do mene. Gledanost pada, klinci su na YouTubeu, TikToku… Znaš i sama kako to ide.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Zvonko nije bio samo lutka s crvenim nosom i smiješnim glasom. On je bio moj bijeg iz djetinjstva, moj spas kad je tata otišao u Njemačku raditi, kad je mama plakala noćima misleći da ne čujem. Zvonko je bio moj način da djeci dam ono što ja nisam imala – sigurnost, toplinu, osmijeh.

Sjedila sam u praznoj montaži, gledala stare snimke. “Sjećaš li se kad smo snimali onu epizodu o razvodu roditelja?” upitala sam Mirnu, montažerku i moju najbolju prijateljicu još od faksa. “Kako ne bih… Plakala sam cijelu noć poslije.”

U glavi mi je odzvanjala rečenica koju sam tada napisala: “Nije tvoja krivnja što se mama i tata više ne vole.” Koliko puta sam to željela čuti kao dijete? Koliko djece je to trebalo čuti?

Telefon mi je neprestano zvonio – novinari, roditelji, čak i neka djeca koja su sada odrasli ljudi. “Ivana, hvala ti što si mi pomogla kad sam bio mali i nisam znao kako reći mami da me boli u školi.” “Ivana, zbog Zvonka sam naučila da nije sramota biti drugačiji.”

Ali što meni vrijedi sva ta zahvalnost kad mi uzimaju ono što volim? Kad više neću moći gledati kako se mali Filip smije kad Zvonko pogriješi pa prizna grešku. Kad više neću moći pisati priče koje liječe tuđe rane jer moje još uvijek krvare.

Došla sam kući kasno te večeri. Stan je bio tih, samo je stari radio svirao Olivera. Mama je sjedila za stolom, slagala pasijans. “Što je bilo, Ivana?” pitala je tiho. Sjela sam nasuprot nje, glava mi je pala na ruke. “Gase emisiju. Gotovo je.”

Mama me pogledala onim svojim blagim očima koje su preživjele rat, siromaštvo i samoću. “Znaš, kad je tvoj tata otišao, mislila sam da neću preživjeti. Ali ti si me svaki dan podsjećala da ima smisla ustati iz kreveta. Možda ćeš sad ti pronaći nešto novo zbog čega ćeš ustajati.”

Nisam joj mogla odgovoriti. Samo sam plakala dok me grlila kao kad sam imala pet godina.

Sljedećih dana sve je išlo kao u magli. Oproštajna zabava u studiju bila je gorka – svi su se smijali, ali oči su im bile crvene. Mirna mi je šapnula: “Možda je vrijeme za nešto tvoje, Ivana. Nešto što nije vezano uz Zvonka.”

Ali kako? Kako kad su svi moji snovi vezani uz njega? Kad sam kroz njega liječila svoje dijete u sebi?

Jedne večeri dobila sam poruku od Lejle iz Sarajeva. “Ivana, tvoje priče su prelazile granice. Moja kćerka je naučila hrvatski gledajući Zvonka. Hvala ti.”

Sjetila sam se kako smo snimali specijalnu epizodu o različitostima – Zvonko i njegova prijateljica Amra iz Bihaća pričali su o tome kako nije važno odakle si dok god imaš dobro srce.

Možda tu leži odgovor? Možda mogu pisati knjige za djecu? Možda mogu raditi radionice po školama? Ali strah me – što ako više nikome nisam potrebna?

Jedne nedjelje otišla sam na Dolac po povrće. Starija gospođa me prepoznala: “Vi ste ona s televizije! Moja unuka vas obožava. Kaže da ste joj pomogli kad joj je bilo teško u školi.”

Tad sam shvatila – možda emisija nestaje s ekrana, ali ono što smo stvorili živi dalje u ljudima.

Zadnju epizodu snimali smo bez publike. Samo ja, Mirna i lutke. Zvonko je sjedio na klupi i rekao: “Ponekad se moramo oprostiti od stvari koje volimo, ali to ne znači da prestajemo voljeti.”

Kad su se svjetla ugasila, ostala sam sjediti još dugo u mraku studija. Sjetila sam se svih onih noći kad sam kao dijete sanjala da ću jednog dana nekome biti svjetlo u mraku.

Sad kad više nema Zvonka na ekranu, pitam se – mogu li biti svjetlo sama sebi? Hoće li me ljudi pamtiti po onome što sam bila ili po onome što ću tek postati?

Što vi mislite – kako pronaći novi smisao kad ti uzmu ono što voliš najviše na svijetu?