Kad sreća postane prokletstvo: Moja borba za dostojanstvo
“Ne možeš mi to uzeti! To je moje!” vrištala sam, držeći se za trbuh dok su mi suze klizile niz lice. Ivan je stajao iznad mene, lice mu je bilo crveno od bijesa, a ruka još uvijek podignuta. U tom trenutku nisam osjećala bol, samo nevjericu. Kako je moguće da čovjek kojeg sam voljela, otac mog nerođenog djeteta, sada stoji kao stranac predamnom, spreman nauditi mi zbog novca?
Sve je počelo prije tri tjedna. Bio je to običan četvrtak, kiša je neumorno padala po prozorima našeg malog stana u Novom Zagrebu. Sjedila sam na kauču, gledala reprizu stare serije i iz dosade ogrebala srećku koju mi je dala susjeda Snježana. “Za sreću, kad rodiš!” rekla je uz osmijeh. Nisam ni slutila da će tih nekoliko sekundi promijeniti sve.
Brojevi su se poklapali. Tri milijuna kuna. Tri milijuna! Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam zvala Ivana na posao. “Ivan, ne možeš vjerovati! Dobila sam na lotu! Tri milijuna!”
Nije rekao ništa. Samo tišina s druge strane linije. “Dolazim odmah kući,” promrmljao je i prekinuo.
Prvih nekoliko sati bili smo u šoku. Ivan je šutio, gledao kroz prozor i pušio cigaretu za cigaretom. Ja sam već planirala kako ćemo otplatiti kredit za stan, kupiti auto, možda otići na more kad beba dođe. Zamišljala sam nas troje, sretne i bezbrižne.
Ali već sutradan sve se promijenilo. Ivanova majka, gospođa Marija, došla je nenajavljeno. Sjela je za stol i bez uvoda rekla: “Slušaj me dobro, Jasmina. Taj novac pripada mojoj obitelji. Ti si samo snaha. Ivan će znati što treba napraviti.”
Ostala sam bez riječi. Nikad me nije voljela, ali ovakvu hladnoću nisam očekivala. Ivan je šutio, gledao u pod. Taj dan prvi put nisam mogla jesti od muke.
Sljedećih dana pritisak je rastao. Ivan je postajao nervozan, sve češće izlazio iz kuće i vraćao se kasno, pijan. Marija me zvala svakih sat vremena, prijetila mi odvjetnicima i govorila kako će mi uzeti dijete ako joj ne dam novac.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati, čula sam Ivana kako razgovara s nekim na mobitel: “Ne brini, mama, riješit ću to. Jasmina neće imati izbora.”
Srce mi se slomilo. Nisam više prepoznavala čovjeka kojeg sam voljela.
Nakon tjedan dana pakla, odlučila sam otići kod svoje sestre Lejle u Samobor. Spakirala sam nekoliko stvari i čekala trenutak kad će Ivan izaći iz stana. Ali nije prošlo ni pola sata kad se vratio ranije nego inače.
“Kuda misliš?” pitao je hladno.
“Moram malo do Lejle… Nisam dobro…”
“Ne ideš nigdje dok ne potpišeš punomoć! Taj novac je naš!”
“Ivan, molim te… Nosim tvoje dijete! Zar ti nije dosta što tvoja majka svaki dan prijeti? Zar si stvarno takav?”
Tada me prvi put udario. Pala sam na pod i osjetila kako mi se svijet ruši.
Nisam znala što da radim. Ležala sam na podu, držeći se za trbuh i moleći Boga da beba bude dobro. Kad je otišao iz stana, skupila sam snage i nazvala Lejlu.
“Dolazim po tebe odmah!” viknula je kroz suze.
Te noći pobjegla sam iz vlastitog doma s jednom torbom i strahom u srcu. Lejla me zagrlila na ulazu i obećala da me neće pustiti samu.
Sljedećih dana počeli su pozivi s nepoznatih brojeva, prijetnje porukama i čak lažne optužbe da sam psihički nestabilna. Ivan i njegova majka pokušali su me prikazati kao lošu majku pred socijalnom službom.
Ali nisam odustajala. Prijavila sam nasilje policiji i angažirala odvjetnicu Mirelu iz Zagreba koja mi je vjerovala od prvog trenutka.
Porodila sam sina Davida mjesec dana kasnije, iscrpljena ali ponosna što sam preživjela sve to zlo. Držala sam ga u naručju i obećala mu da ga nikad neću izložiti onome što sam ja prošla.
Sudski proces trajao je mjesecima. Ivan se pokušavao prikazati kao žrtva, njegova majka lagala na sudu, ali istina je polako izlazila na vidjelo. Na kraju sam dobila skrbništvo nad Davidom i pravo raspolaganja novcem koji sam osvojila.
Danas živim skromno s Davidom i Lejlom u malom stanu u Samoboru. Novac više nije teret nego prilika da sinu pružim sigurnost i ljubav koju zaslužuje.
Ponekad se pitam: što bi bilo da nisam imala hrabrosti otići? Koliko žena još uvijek šuti zbog straha ili srama? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori i spasi sebe.