Kad su kumovi postali neprijatelji: Priča o jednoj svadbi i dvije obitelji

“Nećeš ti meni govoriti kako ćeš nositi veo! Kod nas se zna red!” Ankica je vikala iz kuhinje, dok sam ja stajala pred ogledalom, drhteći rukama pokušavala zakopčati posljednji gumb na haljini. Zvuk njezina glasa parao je tišinu jutra, a kroz prozor sam mogla vidjeti kako se dvorište puni gostima. Ivan je bio negdje vani s ocem i kumom, a ja sam ostala sama s njezinim riječima koje su me pekle više od bilo kakvog pogleda.

“Ana, hajde, nemoj joj zamjeriti. Znaš kakva je moja mama, sve mora biti po njenom,” šapnuo mi je Ivan kasnije, dok smo na brzinu izmjenjivali riječi u hodniku. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nestao među gostima. U tom trenutku sam shvatila koliko sam sama.

Sve je počelo kao bajka – Ivan i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. On iz malog mjesta kod Vinkovaca, ja iz Tuzle. Ljubav na prvi pogled, rekli bi svi. Ali nitko nije znao koliko su naši svjetovi različiti. Moja mama, Senada, uvijek je govorila: “Sine, samo da te voli i poštuje, sve ostalo ćemo riješiti.” Ali Ankica… ona je imala drugačije planove za svog sina jedinaca.

Na dan svadbe, kad su stigli moji iz Bosne, sve je krenulo nizbrdo. Moj otac, Fahrudin, donio je rakiju i baklavu – znak poštovanja i dobrodošlice. Ankica je to dočekala s podignutom obrvom: “Kod nas se pije domaća šljivovica, a ne ovo slatko piće!” Moj otac se nasmiješio, ali sam vidjela kako mu ruka drhti dok toči čašice.

U sali su kumovi već bili na rubu svađe. Ivanov kum, Zoran, zafrkavao je mog brata Adnana zbog bosanskog naglaska: “De bolan, pričaj hrvatski da te svi razumijemo!” Adnan mu nije ostao dužan: “Ma bolje ti mene razumiješ nego što ja tebe mogu podnijeti!” Smijeh je bio gorak, a atmosfera napeta.

Tijekom večere Ankica je sjedila za glavnim stolom kao kraljica. Svaki moj pokret pratila je pogledom. Kad sam ustala da zaplešem prvi ples s Ivanom, šapnula mi je: “Pazi da ne pogriješiš korake. Svi gledaju.” Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Ivan me povukao na podij, ali nisam mogla uživati. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Kasnije te večeri dogodilo se ono što nitko nije očekivao. Moja sestra Lejla i Ivanova sestrična Marija posvađale su se oko pjesme. Lejla je željela da svira Halid Bešlić, Marija je inzistirala na Miši Kovaču. U trenu su svi stali – dvije djevojke su vrištale jedna na drugu pred punom salom.

“Ovdje smo mi domaćini!” viknula je Marija.
“A bez nas ne bi bilo ni svadbe!” uzvratila je Lejla.

Gosti su šaptali, kumovi su se povukli u kut i počeli raspravljati tko će platiti piće koje je naručeno “preko reda”. Moj otac je pokušavao smiriti situaciju: “Ljudi smo, hajde da nazdravimo!” Ali Ankica nije popuštala: “Neka tvoji paze što rade u mojoj kući!”

Ivan me povukao van na zrak. “Ana, molim te, reci nešto svojoj obitelji. Ne mogu više slušati mamu kako prigovara.”

Pogledala sam ga kroz suze: “A tko će meni reći nešto lijepo? Tko će mene zaštititi?”

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ankica u kuhinji priča s Ivanovim ocem: “Ona nije za našu kuću. Previše je tiha, previše gleda u pod. Što će reći selo?”

Ivan je ležao pored mene, okrenut leđima. Osjetila sam koliko smo daleko jedno od drugog postali u samo nekoliko sati.

Sljedećih dana sukobi su se nastavili. Moji roditelji su otišli ranije nego što su planirali. Mama mi je šaptala na odlasku: “Sine, ne daj da te slome. Tvoja vrijednost nije u tome što Ankica misli o tebi.”

Ali kako to objasniti Ivanu? On je bio razapet između mene i svoje majke. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim o tome kako se osjećam, on bi rekao: “Ana, molim te, nemoj praviti problem gdje ga nema. Mama će se naviknuti.”

Ali nije se navikla. Svaki dan novi prigovor – kako perem rublje, kako kuham kavu, kako razgovaram sa susjedima. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno toliko drugačija? Jesam li pogriješila što sam došla ovdje?

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će prvi koristiti kupaonicu (jer “kod nas se zna red!”), sjela sam na klupu ispred kuće i zaplakala kao dijete. Pridružila mi se susjeda Ružica:

“Ana, nemoj misliti da si ti prva koja ovako pati zbog svekrve. I ja sam prošla isto s mojom pokojnom Milkom. Samo nemoj izgubiti sebe dok pokušavaš svima ugoditi.”

Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.

Nakon nekoliko mjeseci borbe između dvije vatre, odlučila sam razgovarati s Ivanom ozbiljno:

“Ili ćemo biti tim ili nećemo biti ništa. Ne mogu više ovako živjeti – između tvoje mame i svojih roditelja, između običaja i svojih osjećaja. Ako me voliš, moraš stati uz mene.”

Ivan me gledao dugo bez riječi. Prvi put sam vidjela strah u njegovim očima.

Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Ivan je počeo braniti naše odluke pred majkom. Počeli smo graditi svoj mali svijet unutar četiri zida naše sobe.

Ali rana od one svadbe nikad nije potpuno zacijelila. Kumovi više nisu razgovarali kao prije; obitelji su se viđale samo kad baš moraju.

I danas se pitam – jesmo li mogli drugačije? Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog ponosa i običaja? Ili smo svi mi samo žrtve neizgovorenih riječi koje nas prate kroz život?

Što vi mislite – može li ljubav preživjeti između dvije vatre ili uvijek netko mora izgorjeti?