Kad te izda vlastita sestra: Priča o povjerenju, ljubomori i oprostu
“Ne mogu vjerovati da si to napravila!” vrištala sam, glas mi je pucao od bola i nevjerice. Ivana je stajala ispred mene, spuštenih ramena, oči su joj bježale u stranu. U toj tišini, između nas dviju, odzvanjale su godine povjerenja, djetinjstva provedenog u malom stanu u Osijeku, zajedničkih tajni i snova. A sada – sve je to nestalo u jednom trenutku.
Sve je počelo prošle zime. Ivana je došla kod mene s koferom i uplakanim licem. Njezin muž, Ante, ostavio ju je zbog druge žene. “Ne mogu više biti sama, Majo. Molim te, primi me dok ne stanem na noge,” šaptala je kroz suze. Naravno da sam pristala. Mi smo sestre – uvijek smo bile tu jedna za drugu. Moj muž Dario nije bio oduševljen, ali nije ništa rekao. Djeca su bila sretna što im teta živi s nama.
Prvih mjesec dana sve je bilo u redu. Ivana je pomagala oko djece, kuhala, čak je i mene tješila kad bih se požalila na posao ili Darijevu hladnoću. Ali onda su se stvari počele mijenjati. Primijetila sam da Dario kasnije dolazi kući, a Ivana se sve češće sređivala i smijala njegovim šalama. “Ma pusti, umišljaš si,” govorila sam sebi. “To ti je samo paranoja.”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam ih kako se smiju u kuhinji. Ušla sam tiho i zatekla ih kako sjede blizu jedno drugome, a Ivana mu dodiruje ruku dok mu nešto priča o svom poslu u Zagrebu. Dario se nasmijao onim smijehom koji već mjesecima nisam čula. Osjetila sam knedlu u grlu, ali nisam ništa rekla.
Počela sam primjećivati sitnice: njezin parfem na njegovoj košulji, poruke na njegovom mobitelu koje je brzo brisao, njezine duge telefonske razgovore navečer na balkonu. Srce mi je govorilo jedno, razum drugo. “Ne bi mi to napravila… Ona je moja sestra!”
Jedne noći nisam mogla spavati. Ustala sam po čašu vode i čula šapat iz dnevnog boravka. Približila sam se i vidjela ih kako sjede zagrljeni na kauču. Dario joj je šaptao nešto na uho, a ona se smijala tiho, sretno – onako kako se nikad nije smijala sa mnom. U tom trenutku mi se svijet srušio.
“Što radite?!” viknula sam. Oni su skočili kao opareni. Ivana je počela plakati, a Dario je pokušao objasniti kako “nije onako kako izgleda”. Ali bilo je – i gore nego što izgleda.
Sljedećih dana kuća je bila ispunjena tišinom i napetošću. Djeca su osjećala da nešto nije u redu. Mama me zvala svaki dan: “Majo, jesi li dobro? Ivana mi ne odgovara na poruke.” Nisam imala snage reći joj istinu.
Ivana je pokušavala razgovarati sa mnom: “Majo, oprosti… Nisam htjela… Sve je izmaklo kontroli… Bila sam slaba…” Nisam mogla slušati njezine izgovore. “Ti si mi bila sve! Kako si mogla? Kako si mogla uništiti moju obitelj?”
Dario je otišao nakon nekoliko dana. Rekao je da mu treba vremena da razmisli o svemu. Ivana je spakirala stvari i otišla kod prijateljice u Split. Ostala sam sama s djecom i osjećajem izdaje koji me gušio svakog jutra kad bih otvorila oči.
Susjedi su počeli šaptati iza leđa. U trgovini su me gledali sažaljivo ili znatiželjno. Djeca su pitala gdje su tata i teta Ivana. Lagala sam im da rade daleko i da će se vratiti.
Najteže mi je bilo kad sam ostajala sama navečer. Sjećanja su navirala: kako smo Ivana i ja kao male dijelile krevet, kako smo sanjale o velikim stvarima, kako smo obećale da ćemo uvijek biti tu jedna za drugu – protiv svih.
Jedne večeri nazvala me mama: “Majo, molim te… Svi griješimo. Znam da boli, ali nemoj izgubiti sestru zauvijek.” Nisam znala što da joj kažem.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Dario se nije vratio. Ivana mi šalje poruke svake nedjelje: “Oprosti mi… Volim te… Nedostaješ mi.” Ne odgovaram joj.
Ponekad se pitam jesam li ja kriva što nisam vidjela znakove na vrijeme? Jesam li previše vjerovala ljudima koje volim? Može li se ovakva izdaja ikada oprostiti?
Možda ste i vi doživjeli nešto slično? Možete li vi oprostiti izdaju od najbliže osobe? Je li krv stvarno gušća od vode ili nas upravo oni najbliži najviše povrijede?