Kad ti dom postane tuđi: Priča o gubitku, izdaji i novom početku
“Ne možeš više ovdje ostati, Jasmina. Tata je umro, ovo je sada naše.” Glas Mirele, njegove kćeri iz prvog braka, odzvanjao je stubištem kao hladan vjetar. Stajala sam na pragu dnevne sobe, još uvijek u crnini, s rukama koje su drhtale dok sam stezala šal koji mi je Nedžad poklonio prošle zime. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Prije samo dva tjedna sjedili smo svi zajedno za stolom, smijali se njegovim šalama, a sada… sada me gledaju kao uljeza u vlastitom domu.
“Mirela, molim te… Ovo je i moj dom. Nedžad i ja smo ga zajedno gradili. Sve što vidiš, birali smo zajedno. Zar ti to ništa ne znači?” glas mi je bio tih, ali odlučan. Mirela je samo slegnula ramenima i pogledala brata, Dinu. On je izbjegavao moj pogled.
“Mama bi htjela da se iseliš što prije. Znaš da je tata sve ostavio nama. Tako piše u oporuci,” Dino je promrmljao, ne gledajući me u oči. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam imala snage ni za suze.
Nedžad je bio moja ljubav, moj oslonac. Upoznali smo se kasno, oboje ranjeni prethodnim brakovima, ali zajedno smo pronašli mir. Njegova djeca su me isprva prihvatila, barem sam tako mislila. Pripremala sam im ručkove, slavili smo rođendane, išli na more u Makarsku… Sve dok nije umro. Tada su maske pale.
Prve noći nakon što su mi rekli da moram otići, nisam spavala. Sjedila sam na krevetu i gledala slike na zidu – našu prvu zajedničku Novu godinu, Nedžada kako drži moju ruku na Baščaršiji, nas dvoje na planinarenju iznad Mostara. Srce mi se stezalo od boli i bijesa. Kako su mogli biti tako hladni? Zar sam im bila samo smetnja?
Sljedećih dana Mirela i Dino su dolazili svaki dan, brojali moje stvari, šaptali iza leđa. Osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Jednog jutra Mirela je došla s kutijama.
“Evo ti kutije za stvari. Mama kaže da možeš uzeti ono što si ti donijela kad si došla kod tate. Ostalo ostaje ovdje. Tako je pošteno,” rekla je bez trunke suosjećanja.
“Pošteno?” ponovila sam kroz zube. “Pošteno bi bilo da me ne izbacujete na ulicu!”
Nije odgovorila. Samo je zatvorila vrata za sobom.
Nisam imala kamo. Moji roditelji su umrli davno, sestra mi živi u Njemačkoj i nismo bile bliske godinama. Prijateljice su imale svoje probleme – jedna se razvela, druga se brinula za bolesnu majku. Nisam htjela nikome biti teret.
Nakon tjedan dana pakiranja i poniženja, otišla sam. Stan sam pronašla preko poznanice iz Sarajeva – mala garsonijera s pogledom na dvorište puno mačaka. Prvu noć sam plakala do jutra.
Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bih prošla pored naše stare kuće na Ilidži, srce bi mi preskočilo od bola i bijesa. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li bila previše blaga? Jesam li trebala tražiti više prava? Zašto me Nedžad nije zaštitio u oporuci?
Jednog dana srela sam staru susjedu, gospođu Ružu.
“Jasmina, dušo… Čujem šta ti se dogodilo. Znaš li da nisi jedina? I meni su djeca pokojnog muža napravila isto prije deset godina… Moraš biti jaka!”
Pogledala sam je kroz suze.
“Kako si ti preživjela?”
“Naučila sam voljeti sebe više nego tuđe mišljenje. I pronašla sam nove prijatelje. Nisi sama, Jasmina!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam izlaziti iz stana – prvo samo do prodavnice, pa do parka, pa na kafu s Ružom i njenim društvom penzionerki koje su igrale remi svako popodne u obližnjem kafiću.
Jednog dana upoznala sam Amiru – ženu iz Zenice koja je prošla isto što i ja. Sjeli smo na klupu i pričale satima.
“Znaš šta je najgore? Nije ni samoća… nego osjećaj da te ljudi koje si voljela mogu tako lako odbaciti,” rekla mi je Amirina.
“Izdaja boli više od smrti,” odgovorila sam.
Počela sam pisati dnevnik – svaku večer bih zapisivala sve što osjećam: tugu, bijes, razočaranje… ali i male pobjede: kad sam prvi put sama skuhala grah za dvoje i pojela ga bez suza; kad sam prvi put prespavala noć bez noćnih mora; kad sam prvi put pogledala stari album i nasmiješila se umjesto da plačem.
Polako sam shvatila da život ide dalje – bez Nedžada, bez njegove djece, bez starog doma. Počela sam raditi u knjižari blizu stana – posao nije bio plaćen mnogo, ali svaki dan bih razgovarala s ljudima o knjigama i osjećala se korisno.
Ponekad me još uvijek zaboli kad vidim Mirelu ili Dinu na ulici – okrenu glavu kao da me ne poznaju. Ponekad poželim vikati na sav glas: “Ja sam vas voljela! Ja sam vas hranila! Kako ste mogli?!”
Ali onda se sjetim Ružinih riječi: “Nauči voljeti sebe više nego tuđe mišljenje.” I nastavim dalje.
Možda nikad neću oprostiti Mireli i Dini. Možda nikad neću zaboraviti osjećaj izdaje kad ti dom postane tuđi preko noći. Ali naučila sam nešto važno: snaga nije u tome da nikad ne padneš – nego da ustaneš svaki put kad te život baci na koljena.
Ponekad se pitam – koliko nas ima ovakvih? Koliko nas šuti o svojoj boli jer nas je sram ili jer mislimo da smo sami? Možda je vrijeme da progovorimo.