Kad ti muž pošalje račun za brak: Priča o ljubavi, novcu i izdaji
“Znaš li ti koliko si mi dužna?” Dario je stajao na pragu dnevnog boravka, držeći mobitel u ruci. Njegov glas bio je hladan, gotovo stran. U tom trenutku, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala u ekran laptopa, nisam mogla vjerovati što čitam. Preda mnom je bila elektronska pošta s privitkom – faktura. Detaljna, precizna, kao da sam naručila uslugu kod nekog nepoznatog obrtnika, a ne živjela s čovjekom kojeg volim već dvanaest godina.
“Dario… što je ovo?” moj glas je drhtao. “Šališ se?”
On je samo slegnuo ramenima. “Nisam. Mislim da je vrijeme da riješimo neke stvari. Sve sam izračunao – režije, hrana, tvoji izlasci s prijateljicama, čak i onaj vikend u Opatiji kad si rekla da ti treba odmor. Sve sam pokrio. Sad bih volio da podijelimo troškove.”
U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam čekala da dođe kući s posla, kad sam mu kuhala omiljenu juhu od bundeve, kad smo zajedno gledali stare jugoslavenske filmove i smijali se glupostima. Zar je sve to bilo samo računica?
Nisam mu odmah odgovorila. Zatvorila sam laptop i otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo – oči su mi bile crvene, ruke su mi drhtale. Sjetila sam se mame kako mi je uvijek govorila: “Nikad ne znaš s kim dijeliš život dok ne dođu teški dani.” Ali ovakav dan nisam mogla ni zamisliti.
Sljedećih nekoliko dana hodali smo po stanu kao stranci. Naša kćerka Lana, koja ima deset godina, osjećala je napetost. “Mama, zašto tata viče na tebe?” pitala me jedne večeri dok smo slagale puzzle.
“Ne viče, dušo. Samo… razgovaramo o važnim stvarima,” slagala sam joj, pokušavajući sakriti suze.
Dario nije bio loš čovjek. Bio je vrijedan, uvijek spreman pomoći susjedima, ali imao je tu crtu – sve je morao imati pod kontrolom. Novac mu je bio važan jer ga nikad nije imao dovoljno dok je bio dijete u Osijeku. Njegov otac je pio, majka radila dva posla. Znam da ga to oblikovalo, ali nisam mislila da će jednog dana poslati meni – svojoj ženi – račun za život.
Pokušala sam razgovarati s njim. “Dario, zar stvarno misliš da ljubav možeš izmjeriti kunama i lipama? Zar smo došli do toga da jedno drugome šaljemo račune?”
Pogledao me bez trunke emocija. “Nije stvar u ljubavi, nego u poštenju. Ja radim cijeli dan, ti si zadnjih godinu dana na pola radnog vremena. Sve pada na mene. Nije fer.”
“Ali ja vodim kućanstvo! Brinem o Lani! Kuham, perem, peglam… Jesi li to uračunao u svoju fakturu?”
Nije odgovorio.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o kreditima koje smo zajedno otplaćivali, o njegovoj bolesti prije tri godine kad sam mjesecima bila uz njega u bolnici na Rebru, o svim onim sitnicama koje čine život zajedničkim.
Sljedećeg dana nazvala sam svoju sestru Ivanu. Ona živi u Sarajevu i uvijek ima dobar savjet.
“Ma pusti ga, Ena,” rekla mi je odlučno. “Muškarci su ti kao djeca kad im nešto nije po volji. Ali ovo što ti radi… to nije normalno. Moraš mu reći da te povrijedio.”
“A što ako me ne čuje? Što ako mu je novac važniji od mene?”
“Onda znaš na čemu si,” odgovorila je tiho.
Navečer sam skupila hrabrost i sjela nasuprot Dariju dok je gledao Dnevnik.
“Dario, moramo razgovarati. Ako misliš da sam ti teret ili trošak, reci mi odmah. Ali znaj – ja nisam tvoja zaposlenica niti podstanarka. Ja sam tvoja žena i majka tvog djeteta. Ako želiš da sve bude pošteno, hajde da izračunamo koliko vrijedi moj rad kod kuće – svaki ručak, svaka oprana majica, svaka neprospavana noć kad si bio bolestan ili kad Lana ima temperaturu. Pa ćemo onda vidjeti tko kome duguje.”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suzu u njegovom oku.
“Nisam znao da te toliko boli,” šapnuo je.
“Boli me jer si zaboravio što znači biti obitelj,” odgovorila sam.
Tih dana počeli smo odlaziti na bračno savjetovanje kod jedne psihologinje u Novom Zagrebu. Bilo je teško – otvarali smo stare rane, pričali o stvarima koje smo godinama gurali pod tepih: njegov strah od siromaštva, moja potreba za priznanjem i nježnošću.
Lana nas je gledala s nadom kad bismo se vratili kući zajedno.
Nije bilo lako oprostiti mu. Još uvijek ponekad pogledam onu fakturu i osjetim gorčinu u grlu. Ali učim praštati – zbog sebe i zbog Lani.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u brakovima gdje se ljubav mjeri kroz račune i troškove? Jesmo li zaboravili što znači biti partneri? Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči…