Kad ti se svijet sruši u jednom pozivu: Priča o izdaji i hrabrosti
“Jesi li ti Jasmina?” glas s druge strane linije bio je tih, ali odlučan. Ruke su mi zadrhtale dok sam stiskala mobitel, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “Jesam… tko ste vi?” upitala sam, iako sam već osjećala da nešto nije u redu. “Zovem te zbog Amira. Ja sam Lejla. Volim ga. I mislim da zaslužuješ znati istinu.”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Sve slike našeg braka, naši izleti na Plitvice, rođendani naše djece, zajedničke večere uz burek i jogurt, sve je to nestalo u jednoj sekundi. Nisam mogla disati. “Što… što to govoriš?” prošaptala sam, nadajući se da je ovo neka bolesna šala.
“Žao mi je, Jasmina. Nisam htjela da saznaš ovako, ali Amir i ja smo zajedno već godinu dana. On ti to neće reći, ali ja više ne mogu živjeti u laži. Zaslužuješ znati s kim dijeliš život.”
Nisam znala što reći. Samo sam prekinula poziv i sjela na pod, osjećajući kako mi suze klize niz lice. Djeca su se igrala u dnevnoj sobi, smijala se, a ja sam osjećala kao da sam nestala iz vlastitog života. Kako je moguće da ništa nisam primijetila? Jesam li bila toliko slijepa ili samo previše vjerovala?
Amir je došao kući kasno te večeri. Pogledala sam ga, tražeći tragove istine na njegovom licu. “Gdje si bio?” upitala sam, pokušavajući zvučati mirno.
“Na poslu, znaš da imamo rokove. Što je bilo? Izgledaš umorno,” odgovorio je, izbjegavajući moj pogled.
“Zvala me Lejla,” izgovorila sam tiho. Njegovo lice je problijedilo. “O čemu ti pričaš?”
“Ne laži me, Amir. Znam sve. Godinu dana? Kako si mogao? Kako si mogao meni i djeci to napraviti?”
Počeo je nešto mrmljati, opravdavati se, ali nisam ga više mogla slušati. U meni se probudio bijes koji nisam znala da postoji. “Izađi van! Ne želim te vidjeti!” viknula sam, a djeca su prestala igrati se i uplašeno me gledala.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop, razmišljajući o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, kako me gledao dok smo pili kafu na Baščaršiji, kako je obećavao da će me uvijek voljeti. Sjetila sam se i svih onih sitnih laži koje sam ignorirala – “ostajem duže na poslu”, “idem s prijateljima na utakmicu”, “umoran sam, ne mogu večeras razgovarati”. Sve je imalo smisla, ali prekasno.
Sljedećih dana, pokušavala sam sakriti istinu od djece. Naša kćerka Hana pitala me zašto tata više ne spava kod kuće. “Tata ima puno posla, dušo,” slagala sam, osjećajući krivnju što ih štitim od istine. Moja mama, Senada, došla je pomoći. “Jasmina, moraš biti jaka. Zbog djece. Zbog sebe. Ne dozvoli da te slomi.”
Ali kako biti jaka kad ti se srce raspada? Svaki put kad bih vidjela Amira kako dolazi po stvari, osjećala sam mješavinu mržnje i tuge. “Jasmina, žao mi je. Pogriješio sam. Ne znam što mi je bilo,” govorio je, ali njegove riječi više nisu imale težinu. “Zašto, Amir? Zar ti nisam bila dovoljna? Zar naša porodica nije bila dovoljna?”
“Nije to tako… Lejla me razumjela kad si ti bila previše zauzeta djecom i poslom. Nisam htio da te povrijedim…”
“Ali jesi! Povrijedio si nas sve!”
Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam stvarno bila previše posvećena djeci, možda sam zapostavila naš brak. Ali onda bih se sjetila svih trenutaka kad sam ga čekala budna, kad sam mu kuhala omiljenu begovu čorbu, kad sam ga tješila nakon što je izgubio posao. Nisam bila savršena, ali sam ga voljela.
Prijateljice su mi govorile različite stvari. “Oprosti mu, zbog djece,” savjetovala me Mirela. “Ne budi luda, jednom prevarant – uvijek prevarant,” govorila je Azra. Nisam znala kome vjerovati. Svaka odluka mi se činila pogrešnom.
Jedne večeri, dok sam slagala Hani pidžamu, ona me zagrlila i šapnula: “Mama, nemoj plakati. Sve će biti dobro.” Tada sam shvatila da moram biti jaka zbog nje i njenog brata. Ne zbog Amira, ne zbog prošlosti, nego zbog nas.
Odlučila sam potražiti pomoć psihologa. Prvi put u životu priznala sam sebi da ne mogu sama. Na terapiji sam naučila da nisam kriva za Amirovu izdaju. Naučila sam da imam pravo na sreću, čak i ako to znači novi početak.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek boli. Ali više ne plačem svaku noć. Djeca su dobro, ja sam pronašla posao u jednoj maloj firmi u Zagrebu, a Amir viđa djecu vikendom. Lejla mu više nije u životu – ili barem tako kaže. Možda mu nikad neću oprostiti, ali naučila sam da mogu preživjeti i bez njega.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li previše vjerovala ili premalo voljela sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?