Kad ti srce pukne između djeteta i unuka: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Mamo, ja više ne mogu… Ne mogu, razumiješ li?” Glas moje kćerke Lejle tresao se kroz slušalicu, dok sam stajala na balkonu, gledajući kako snijeg prekriva sarajevske krovove. “Molim te, uzmi Amara kod sebe. Ne želim ga ostaviti, ali moram raditi… Ne mogu ga povesti sa sobom u Zagreb. Pomogni mi, molim te.”
Srce mi je tada puklo na pola. Gledala sam kroz prozor, a suze su mi klizile niz lice. Amar je imao samo tri godine. Moj muž, Jasmin, već je bio preminuo prije dvije zime, a sin Adnan otišao je u Njemačku za boljim životom. Ostala sam sama u stanu na Grbavici, a sada me Lejla molila da joj čuvam dijete dok ona pokušava izgraditi život izvan granica Bosne.
“Lejla, znaš da ću učiniti sve za tebe i Amara. Samo… jesi li sigurna?”
“Nisam sigurna ni u šta više!” povikala je kroz jecaje. “Ali ako ostanem ovdje, ugušit ću se. Ovdje nema ničega za mene. Obećavam da ću dolaziti svaki vikend. Samo… molim te, mama.”
Tako je Amar došao k meni. Prvih nekoliko noći budio se plačući, tražeći mamu. Držala sam ga u naručju, pjevušila mu uspavanke koje sam nekad pjevala Lejli. Svaki put kad bi zazvao “mama”, srce bi mi se steglo, ali nisam mu mogla lagati.
“Mama te voli najviše na svijetu, ali sada mora raditi. Ja sam tu, bako tvoja.” On bi me tada zagrlio oko vrata i šapnuo: “Volim te, bako.” To mi je bilo dovoljno.
Lejla je dolazila sve rjeđe. Prvo svaki vikend, pa svaka dva tjedna, pa jednom mjesečno. Uvijek je bila umorna, nervozna, pričala o poslu u nekoj velikoj firmi, o šefovima koji je ne razumiju i kolegama koji joj podmeću nogu. Amar bi joj trčao u zagrljaj, ali već nakon sat vremena vraćao bi se meni u kuhinju.
Godine su prolazile. Amar je krenuo u školu. Bio je pametan dječak, uvijek prvi u razredu. Ja sam mu bila sve – baka, mama, prijateljica. Učiteljica mi je jednom rekla: “Gospođo Sanja, Amar ima sreće što vas ima. Rijetko viđam tako vezanu baku i unuka.” Osjetila sam ponos i tugu istovremeno.
Lejla se javljala telefonom, slala poklone za rođendane i praznike, ali nikada nije ostajala duže od vikenda. Kad bi došla, često bi se svađale.
“Zašto si mu dala da nosi tu staru jaknu? Rekla sam ti da ću mu poslati novu!”
“Lejla, nije mu hladno. Važno je da je zdrav i sretan.”
“Ti uvijek sve znaš bolje! Zato si mi uvijek govorila što da radim! Zato sam i otišla!”
Nisam imala snage odgovarati na te optužbe. Samo bih šutjela i gledala Amara kako sjedi u kutu sobe, zbunjen i tih.
Prije dvije godine Lejla se vratila iz Zagreba. Rekla je da je dobila otkaz i da želi biti s Amarom. “Dosta mi je svega! Hoću svog sina natrag!”
Amar je tada imao deset godina. Gledao ju je kao stranca.
“Mama… mogu li ostati kod bake?” pitao ju je tiho.
Lejla je planula: “Naravno da ne možeš! Ja sam ti majka! Sanja, ti si mi ga otela! Nikad mi nisi dala priliku da budem majka!”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice.
“Lejla, ti si ga ostavila meni! Ja sam ga odgajala kad si ti jurila za karijerom! Nisam ti ga otela – čuvala sam ga za tebe!”
“Lažeš! Uvijek si htjela biti bolja od mene! Nikad nisi vjerovala da mogu biti dobra majka!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Amar je plakao između nas dvije.
Te večeri nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na praznu ulicu i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala odbiti Lejlu one noći? Jesam li trebala više forsirati njezin odnos s Amarom? Ili sam samo pokušavala spasiti ono što se spasiti dalo?
Sutradan su Lejla i Amar otišli kod nje u stan na Marijin Dvoru. Nisam ih vidjela tjedan dana. Kad su došli opet, Amar je bio tih, povučen.
“Bako… mogu li prespavati kod tebe?” pitao me dok je Lejla sjedila u kuhinji zureći u mobitel.
“Naravno, dušo moja,” šapnula sam mu.
Lejla me pogledala preko ruba šalice kave.
“Sanja… možda si ipak bila bolja majka nego ja,” rekla je tiho.
Nisam znala što reći. Samo sam uzela Amara za ruku i povela ga u njegovu sobu.
Danas Amar ima dvanaest godina. Živi s Lejlom, ali svaki vikend dolazi k meni. Na stolu stoji njegova slika iz prvog razreda – nasmijan dječak s ruksakom na leđima.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti unuka kao vlastito dijete? I gdje prestaje žrtva majke, a počinje sebičnost? Što biste vi učinili na mom mjestu?