Kad ti srce pukne na komadiće: Priča o gubitku malog Edina

“Edina nema! Edina nema!” vrištala sam kroz dvorište, dok su mi noge klecale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Svi su trčali prema meni – muž Samir, sestra Mirela, čak i susjed Dragan koji je dotrčao iz svoje bašte. “Možda se sakrio iza šupe!” povikala je Mirela, ali ja sam već znala – Edin se nikad nije skrivao. Bio je previše znatiželjan za to.

Sve se dogodilo u nekoliko minuta. Igrali smo se u dvorištu, sunce je grijalo, a ja sam samo na tren otišla po vodu. Kad sam se vratila, Edina nije bilo. U tom trenutku, svijet mi se srušio. Trčali smo po cijelom selu, dozivali ga, pretraživali svaki kutak. Samir je bio nijem, lice mu je bilo sivo kao pepeo. “Naći ćemo ga, Ajla,” šapnuo je, ali ni on nije vjerovao u to.

Nakon sat vremena, našli su ga. U jezercu iza stare škole. Dragan ga je izvukao iz vode, a ja sam samo stajala i gledala – nisam mogla ni plakati. Sjećam se kako su mi ruke drhtale dok sam pokušavala dotaknuti njegovo mokro čelo. “Ajla, pusti ga…” rekla je Mirela tiho, ali nisam mogla. Nisam mogla pustiti svog sina.

Sahrana je bila tiha. Ljudi su dolazili, grlili me, šaptali riječi utjehe koje nisam čula. Samir je stajao pored mene kao kip, a ja sam osjećala kako između nas raste zid. Nismo pričali danima. Navečer bih ležala budna i slušala njegovo disanje, pitajući se da li i on krivi mene kao što ja krivim sebe.

Moj otac, stari Hasan, došao je iz Mostara. Sjeo je do mene na kauč i dugo šutio prije nego što je rekao: “Ajla, život ide dalje.” Pogledala sam ga s mržnjom – kako može tako nešto reći? Moj život je stao onog trenutka kad je Edin nestao.

Mirela mi je donosila supu i pokušavala me natjerati da jedem. “Ajla, moraš zbog Samira… možda će biti još djece,” rekla bi tiho. Nisam joj odgovarala. Nisam željela drugo dijete – željela sam svog Edina.

Okolina nije znala kako da nam priđe. Komšinica Jasna me izbjegavala u prodavnici; ljudi su šaptali iza leđa: “Jadna Ajla… kako joj se to moglo desiti?” Neki su čak govorili da sam bila nemarna. Svaka riječ me boljela kao nož.

Jedne večeri, Samir je slomio tišinu. “Ajla, moramo razgovarati.” Sjeli smo za kuhinjski stol, gdje smo nekad zajedno doručkovali s Edinom. “Ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Krivim sebe… Trebao sam biti tu. Trebao sam paziti na njega.”

Pogledala sam ga kroz suze: “A ja? Ja sam ga ostavila na sekundu! Nikad si neću oprostiti.”

Zagrlio me prvi put nakon tragedije. Plakali smo zajedno dugo u noć. Prvi put sam osjetila da nisam sama u toj boli.

Ali porodica nije bila ista. Moja majka Sabina prestala je dolaziti na kafu; govorila je da joj je preteško gledati me ovakvu. Brat Emir mi je slao poruke podrške iz Zagreba, ali nisam imala snage ni odgovoriti.

Jednog dana, mjesec dana nakon Edinove smrti, otišla sam do jezerca. Sjedila sam na obali i gledala u vodu koja je bila mirna kao staklo. Pitala sam se da li Edin negdje gleda mene. “Edine, oprosti mi…” šapnula sam.

Tada mi je prišla starica iz sela, teta Zlata. Sjela je pored mene bez riječi i samo me držala za ruku. Nije ništa rekla – nije ni trebala. Prvi put sam osjetila da neko razumije moju bol.

Dani su prolazili sporo. Ljudi su nastavili sa svojim životima; djeca su se opet igrala ispred škole; proljeće je stiglo i cvijeće je procvjetalo u našem dvorištu. Samir i ja smo počeli razgovarati o sitnicama – o vremenu, o računima, o tome šta ćemo kuhati za ručak.

Ali svaka sitnica me podsjećala na Edina – njegova omiljena žuta lopta koja još uvijek stoji u kutu dvorišta; njegov crtež na frižideru; njegova mala jakna koju nisam imala snage spremiti.

Jedne večeri, dok smo sjedili na terasi i gledali zalazak sunca, Samir me upitao: “Ajla, misliš li da ćemo ikada opet biti sretni?” Nisam znala odgovor. Možda nikad nećemo biti isti – ali možda možemo naučiti živjeti s boli.

Ponekad se pitam – da li ljudi zaista razumiju koliko jedna sekunda može promijeniti cijeli život? Da li iko zna kako preživjeti kad ti srce pukne na komadiće?