Kad ti susjeda javi da ti se sin ženi: Priča o šutnji, boli i nadi u obitelji Kovačević
“Maja, jesi li čula? Tvoj Ivan se ženi!” Susjeda Ruža je stajala na vratima, zadihana, s onim svojim znatiželjnim pogledom koji uvijek bode ravno u srce. Ruke su joj bile pune vrećica, ali oči su joj bile pune vijesti. Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Molim?” prošaptala sam, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Ma, svi pričaju! S Anom iz trećeg ulaza, znaš onu tihu curu. Kažu, svadba je za dva tjedna!” Ruža je nastavila, nesvjesna da mi svaka riječ para dušu. Nisam znala što reći. Ivan mi nije rekao ništa. Moj jedini sin, moje sve.
Kad su se vrata za Ružom zatvorila, ostala sam sama u tišini stana koji je odjednom postao prevelik. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u šalicu kave koja se hladila i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Zar sam bila toliko loša majka da mi sin ne može reći da se ženi?
Mobitel mi je bio težak u ruci. Gledala sam Ivanov broj, prst mi je titrao iznad tipke za poziv. Ali nisam imala snage. U glavi su mi odzvanjale riječi mog pokojnog muža: “Pusti ga, Majo, mora sam donositi odluke.” Ali ovo nije bila obična odluka. Ovo je bio njegov život, a mene je isključio iz njega.
Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – Ivan kao dječak, njegove prve korake, prvi dan škole, kako me grlio kad bi pao i ogulio koljeno. Gdje je nestao taj dječak? Kada smo postali stranci?
Ujutro sam odlučila – neću čekati da mi netko drugi ispriča ostatak priče. Obukla sam kaput i krenula prema trećem ulazu. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam zvonila na Anin stan. Vrata je otvorila njezina majka, gospođa Ljiljana, s osmijehom koji je brzo nestao kad me prepoznala.
“Dobar dan… Ja sam Maja, Ivanova mama,” izustila sam tiho.
Ljiljana me pustila unutra bez riječi. Ana je sjedila za stolom, blijeda i nervozna. “Dobar dan,” rekla sam joj drhtavim glasom. “Čestitam… Čula sam za svadbu. Samo… voljela bih znati zašto mi Ivan ništa nije rekao?”
Ana je pogledala u pod. “Gospođo Majo… Ivan nije znao kako da vam kaže. Bojao se vaše reakcije. Zna da ste vi uvijek imali svoja očekivanja…”
Osjetila sam kako me steže u prsima. “Očekivanja? Samo sam željela da bude sretan! Zar je to grijeh?”
Ljiljana je uzdahnula: “Znate kako su naši mladi danas… Sve drže za sebe. I Ana mi je sve rekla tek kad je sve bilo dogovoreno.”
Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca. Ivan me nazvao tek navečer.
“Mama… Znam da si čula. Oprosti što ti nisam rekao ranije. Nisam znao kako ćeš reagirati…”
“Ivane, ja sam tvoja majka! Zar misliš da bih ti okrenula leđa? Zar smo toliko daleko otišli?”
S druge strane tišina. “Nisam htio da se brineš… Znaš kakva si bila kad sam upisivao fakultet, kad sam tražio posao… Uvijek si imala mišljenje o svemu. Htio sam ovo napraviti po svom.”
Plakala sam dugo nakon tog razgovora. Ne zbog svadbe – zbog šutnje koja nas je razdvojila.
Sljedećih dana svi su pričali o svadbi Kovačevića i Ane iz trećeg ulaza. Susjedi su me gledali sažaljivo ili znatiželjno, a ja sam hodala spuštene glave. U trgovini me prodavačica pitala: “Hoćete li vi praviti kolače za svadbu?” Nisam znala što odgovoriti.
Jedne večeri došao je moj brat Petar. Sjeo je za stol bez riječi i natočio si rakiju.
“Majo, pusti ga… Djeca danas žive drugačije. Nije to više kao kad smo mi bili mladi. Sjeti se kako si ti pobjegla s Antom na more kad su naši roditelji zabranili…”
Nasmijala sam se kroz suze. “Ali ja nisam htjela da Ivan osjeti ono što sam ja osjećala tada – da nema podršku svojih roditelja!”
Petar me pogledao ozbiljno: “Možda si ga baš zato previše štitila. Možda mu trebaš dati prostora da pogriješi – ili da bude sretan na svoj način.”
Svadba je došla brzo. Pozivnicu sam dobila tek nekoliko dana prije – jednostavna bijela omotnica s Ivanovim i Aninim imenima. Srce mi je preskočilo od tuge i ponosa istovremeno.
Na dan svadbe obukla sam svoju najbolju haljinu i otišla među ljude koji su slavili mojeg sina bez mene mjesecima prije toga. Kad me Ivan ugledao na vratima sale, oči su mu zasuzile.
Prišao mi je i zagrlio me kao nekad davno.
“Hvala ti što si došla, mama,” šapnuo je.
“Uvijek ću biti tu za tebe,” odgovorila sam.
Taj zagrljaj bio je početak našeg novog odnosa – manje savršenog, ali iskrenijeg.
Ponekad se pitam: Koliko nas šutnja košta? Koliko puta izgubimo jedni druge jer ne znamo ili ne smijemo reći ono što osjećamo? Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo češće slušali srcem, a manje sudili riječima.