Kada je Ivan dao naše zadnje kune bez mog znanja: Posljednja kap u braku s čovjekom kojeg sam voljela

“Marina, molim te, nemoj sad praviti scenu,” Ivanov glas bio je tih, ali odlučan. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći u ruci izvod iz banke. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. “Ivan, ovo su bile naše zadnje kune! Kako si mogao? Bez da me pitaš?”

On je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Znaš da je Dario u problemima. Nije imao kome drugome. Obećao je vratiti čim proda auto.”

“A što ćemo mi do tada? Što ćemo jesti? Kako ćemo platiti režije?” Glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Ne još. U meni se miješala ljutnja, tuga i osjećaj izdaje. Nije ovo bio prvi put da Ivan donosi odluke iza mojih leđa, ali nikad nije bilo ovako ozbiljno.

Naša kćerka Lara, tek što je napunila deset godina, provirila je iz svoje sobe. “Mama, tata, zašto se svađate?”

Pokušala sam se sabrati. “Ništa, dušo, samo razgovaramo. Vrati se u sobu, molim te.”

Ivan je sjeo na kauč i zagnjurio lice u dlanove. “Marina, nisam imao izbora. Dario bi završio na ulici. Znaš kakav mu je život bio otkad ga je žena ostavila.”

“A što je s nama? Zar smo mi manje važni?”

Sjećam se dana kad smo Ivan i ja prvi put sjeli za isti stol u menzi na fakultetu u Zagrebu. Bio je šarmantan, uvijek spreman pomoći svakome. Upravo ta njegova dobrota me privukla, ali sada mi se činila kao prokletstvo.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Marina, brak je kompromis, ali ne smiješ dopustiti da te gaze.”

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ivan je pokušavao biti nježan, donosio mi kavu u krevet, ali ja sam osjećala samo gorčinu. Svaki put kad bi zazvonio mobitel, nadala sam se da je Dario i da vraća novac, ali ništa.

Jednog jutra, dok sam spremala Laru za školu, zazvonila je poštarica. Donijela nam je opomenu pred isključenje struje. Lara me gledala krupnim očima: “Mama, hoćemo li ostati bez svjetla?”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se bespomoćno i poniženo.

Te večeri, kad se Ivan vratio s posla, čekala sam ga za stolom.

“Ivan, moramo razgovarati. Ovo više nema smisla. Ne mogu živjeti u strahu hoćemo li imati za kruh ili ne. Ne mogu više biti ta koja uvijek popušta i šuti dok ti spašavaš cijeli svijet na naš račun.”

Pogledao me kao da me prvi put vidi. “Marina… ja… nisam mislio da će ovako ispasti. Samo sam htio pomoći prijatelju.”

“A što ako Dario nikad ne vrati novac? Što ako nas izbace iz stana? Jesi li o tome razmišljao?”

Ivan je šutio dugo. Zrak između nas bio je gust od neizgovorenih riječi.

Sljedećih tjedan dana živjeli smo kao cimeri. Razgovarali smo samo o nužnim stvarima: škola, posao, režije koje nismo mogli platiti.

Jedne večeri došla sam kući kasno s posla i zatekla Ivana kako sjedi u mraku.

“Dario se javio,” rekao je tiho. “Ne može vratiti novac još mjesecima. Auto mu je propao na tehničkom i sad nema ni za popravak ni za nas.”

Osjetila sam kako mi se nešto lomi u prsima.

“Ivan, ja više ne mogu ovako. Volim te, ali ovo nije život kakav želim za Laru i mene. Moram misliti na nas dvije.”

On me gledao bez riječi, a ja sam znala da sam donijela odluku koju sam mjesecima odgađala.

Sutradan sam nazvala svoju sestru Anu u Osijeku.

“Ana, mogu li Lara i ja doći k tebi na neko vrijeme? Ne pitaj ništa sada, samo… treba nam mir.”

Ana nije pitala ništa više od toga.

Spakirala sam nekoliko torbi i rekla Ivanu: “Odlazimo na neko vrijeme. Treba mi prostor da razmislim što dalje.” Lara nije pitala ništa – samo me čvrsto zagrlila.

U Osijeku sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Ana me slušala dok sam joj pričala sve – o Ivanovim sitnim lažima koje su s vremenom postale velike izdaje, o tome kako sam uvijek bila ta koja krpa rupe i spašava situaciju.

“Marina,” rekla mi je jednom dok smo pile kavu na balkonu, “nije tvoja dužnost spašavati nekoga tko ne želi spasiti vas.” Te riječi su mi odzvanjale danima.

Ivan mi je slao poruke: “Vratite se kući, sve će biti bolje.” Ali ja više nisam vjerovala obećanjima.

Nakon mjesec dana odlučila sam podnijeti zahtjev za razvod.

Nisam to napravila iz mržnje ili osvete – napravila sam to jer sam shvatila da moram biti primjer svojoj kćeri. Da joj pokažem kako žena mora imati granice i dostojanstvo.

Danas živimo skromno kod Ane dok ne stanemo na noge. Lara ide u novu školu i polako se privikava na promjene.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije – jesam li trebala još jednom progutati ponos zbog mira u kući? Ali onda pogledam Laru kako se smije i znam da sam napravila ono što je bilo ispravno.

Možda nisam spasila brak, ali jesam sebe i svoje dijete.

Pitam vas – gdje vi povlačite crtu između ljubavi i vlastitog dostojanstva? Koliko puta ste oprostili prije nego ste rekli: dosta je?