Kada Kuća Prestane da Bude Dom: Dan Kada Me Moja Ćerka Oterala
“Ne mogu više, mama! Ili ti, ili ja!” Milica je stajala nasred dnevnog boravka, ruke su joj drhtale, a oči bile pune suza i bijesa. Nisam mogla vjerovati da te riječi izlaze iz njenih usta. Moj svijet se srušio u tom trenutku – kao da je netko istrgnuo tepih ispod mojih nogu.
Sjedila sam na rubu starog kauča, onog što smo ga kupile zajedno kad smo se preselile u ovaj stan nakon razvoda od njenog oca. Sjećam se kako je tada imala samo deset godina, a sada je odrasla žena, ali u njenim očima još uvijek vidim onu djevojčicu koja me molila da ostanem uz nju kad je imala noćne more.
“Milice, molim te, smiri se. Možemo razgovarati o svemu,” pokušala sam, ali ona je odmahivala glavom.
“Ne! Ti nikad ne slušaš! Sve mora biti po tvome! Godinama trpim tvoje kritike, tvoje prigovore, tvoje… tvoje laži!”
Laži? Osjetila sam kako mi srce preskače. Nisam znala na što misli. “O čemu pričaš?”
“Znaš ti dobro! Godinama si mi lagala o tati, o tome zašto ste se rastali! Uvijek si ga krivila, a sad sam saznala istinu od njega!”
Suze su mi navrle na oči. Istina… Istina je bila komplicirana. Nije bilo samo njegove krivnje, ali nisam imala snage tada joj sve reći. Mislila sam da je štitim.
“Milice, bila si dijete… Htjela sam te zaštititi…”
“Zaštititi? Ili si htjela da me okreneš protiv njega? Znaš li koliko sam ga godina mrzila zbog tvojih priča? A sad kad sam odrasla, kad sam ga napokon pitala zašto ste se rastali… On mi je sve priznao! Da si ti imala nekoga drugog prije nego što ste se razveli!”
Nisam mogla disati. Istina je pekla kao žeravica pod kožom. Da, imala sam nekoga – kratko, u trenutku slabosti, kad sam mislila da me muž više ne voli. Ali nikad nisam htjela da Milica sazna.
“Žao mi je… Nisam znala kako da ti kažem…”
“Uvijek imaš izgovor! Uvijek si žrtva! Znaš li koliko sam puta poželjela da imam majku koja me razumije? Koja me podržava? Umorna sam od tvog vječnog pritiska!”
Sjetila sam se svih onih večeri kad sam je čekala budnu dok nije došla iz izlaska, svih poruka koje sam joj slala kad nije odgovarala na telefon. Sjetila sam se kako sam joj branila da ide s Lejlom na more jer mi se činilo da Lejla nije dobar utjecaj. Sjetila sam se i onih trenutaka kad sam joj govorila da može bolje, da zaslužuje više – a ona je to doživljavala kao kritiku.
“Milice… Sve što sam radila, radila sam iz ljubavi…”
“Ljubavi? To nije ljubav! To je kontrola! Gušiš me! Ne mogu više ovako!”
Tišina je pala između nas. Čula sam kako susjedi iznad nas pomiču stolice. U tom trenutku shvatila sam koliko smo same.
“Dobro,” rekla sam tiho. “Ako misliš da će ti biti lakše bez mene… otići ću.”
Nisam znala kamo ću. Moja sestra Ivana živi u Osijeku, ali nismo razgovarale godinama – posvađale smo se oko nasljedstva nakon smrti naše majke. Prijateljica Sanja ima troje djece i jedva sastavlja kraj s krajem. Nisam htjela biti nikome na teret.
Spakirala sam nekoliko stvari u torbu – par majica, četkicu za zube, fotografiju na kojoj smo Milica i ja na moru u Makarskoj prije deset godina. Pogledala sam tu sliku i zapitala se gdje smo pogriješile.
Milica je stajala na vratima svoje sobe, gledala me hladno.
“Kad odeš, pošalji mi poruku,” rekla je tiho.
“Hoću,” odgovorila sam kroz suze.
Izašla sam iz stana i osjetila hladan zrak na licu. Hodnici su mirisali na varivo iz susjednog stana. Spustila sam se niz stepenice i sjela na klupu ispred zgrade. Nije bilo nikoga oko mene – samo ja i moja torba.
Mobitel mi je zazvonio – bila je to Sanja.
“Lidia? Jesi dobro?”
Nisam znala što da kažem. Samo sam plakala.
“Dođi kod mene,” rekla je odlučno. “Nema veze što nemam mjesta – sjedit ćemo na podu ako treba.”
Taj poziv mi je spasio dušu te noći. Kod Sanje sam provela nekoliko dana. Djeca su me gledala s čuđenjem – navikla su na veselu tetu Lidiju, a sada su vidjela slomljenu ženu koja ne može prestati plakati.
Sanja mi je kuhala kavu svako jutro i slušala moje priče o Milici, o razvodu, o Ivani i našoj svađi oko kuće u Slavoniji.
“Nisi ti loša majka,” rekla mi je jednom dok smo sjedile na balkonu. “Samo ste obje povrijeđene.”
Ali kako popraviti nešto što je godinama trulo ispod površine? Kako vratiti povjerenje kad su riječi već izgovorene?
Nakon tjedan dana poslala sam Milici poruku: “Volim te. Kad budeš spremna razgovarati, tu sam.”
Odgovor nije stigao.
Dani su prolazili sporo. Počela sam raditi kao čistačica u jednoj školi – posao nije bio težak, ali svaki put kad bih vidjela majku kako vodi dijete za ruku kroz hodnik, srce bi mi se steglo.
Jedne večeri nazvala me Ivana.
“Čula sam što se dogodilo,” rekla je tiho. “Ako želiš doći kod mene u Osijek… vrata su ti otvorena.”
Nisam znala što reći. Godinama nismo razgovarale zbog gluposti – zbog novca, zbog ponosa.
“Možda je vrijeme da oprostimo jedna drugoj,” rekla sam kroz suze.
I tako sam otišla kod Ivane. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – ne dom, ali barem mir.
Milica mi još uvijek nije pisala. Svaki dan gledam u mobitel i nadam se poruci.
Ponekad se pitam: gdje smo pogriješile? Je li moguće popraviti ono što je slomljeno? Ili ponekad ljubav jednostavno nije dovoljna?
Što vi mislite – može li majka ikada prestati biti majka? I gdje završava ljubav, a počinje kontrola?